Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del Ponte zove na uzbunu Europljane:„Izgubila sam oko 50% osoblja medu pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što jeodlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim. Najjednostavnije rješenje bilo bi miizbaciti istrage, prestati se boriti za postizanje uhićenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku.Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali to bi donijelo mračnu budućnostovoj regiji za više desetljeća. Bio bi to i vrlo zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svioptuženici u bijegu, posebno Karadžić, Mladić i Gotovina, budu predani ICTY‐u. Ako međunarodna zajednicadopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost."Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim proračunskim ograničenjima za2005. godinu. Međutim, odlučan rez od 10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenjaodnosi se u prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci pokušavaju nametnuti ICTY‐uvijeće za nadzor, ali tu novu smicalicu odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracijeda okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide volju da oslabi stalniMeđunarodni kazneni sud (ICC). U Vijeću sigurnosti krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenjafinancija koje paralizira ICT i primjećuje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države podržavaju strategijuokončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudovamora se nastaviti sve dok Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne bude suđeno.Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za nekažnjivost."Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je ukazao na neiskrenost velikih sila. UVijeću sigurnosti princ Zeid al‐Husein, koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC‐u, kaže 6.oktobra 2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih sudova, koji ne koštaju ništa uusporedbi s ratom. Kad je međunarodna zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje zanaoružanje ‐tog povijesnog pratioca rata ‐kako možemo reći da su svote potrošene za pravdu, najvećegpratioca mira, previsoke?" Službeno, paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše.Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član Ureda pravnih poslova Ujedinjenihnaroda u New Yorku, „zamrzavanje zapošljavanja u ICT‐u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održalipritisak na Haško tužiteljstvo, tako da što je moguće manji broj istraga rezultira novim optužbama u ovojzavršnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin,veliki meštar ove strategije prestanka dotoka sredstava.Pravo ne može vladati svijetomVelike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY‐a, smrviti ga kako bi postao samo igračka političara, sukladnopočetnim namjerama, dok potpuno ne bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihovanesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ sudskog stroja s diskrecijskimpravom. Ima moć odlučivanja o uputnosti istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegovaranjivost. Velike sile nisu mogle dirati u moć sudaca da sude. 114 Da su od međunarodnog pravosuđa napraviliparodiju pravde, okrnjile bi vlastitu moć dijeljenja pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe,spriječiti ga da se razvija bez nadzora, da se osjeća slobodnim ne polagati račune, stalno ga podsjećati da nemože raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati svoju logiku političkom procesu. Morale su razbitiiluziju da pravo može vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju kojim se114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču sporednih vidova sudskih predmeta, kao što supuštanje na privremenu slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih dužnosnika. Ne može semeđutim isključiti kako su velike sile snažno poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predajudijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost Beograda u rat i zvjerstva u Bosni iHercegovini. Uostalom, odluke da se poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira Blaškićaili Biljane Plavšić, čini se da su više nametnute vremenskim ograničenjem nego pravosudnim argumentima.