Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

šezdeset zemalja koje su ratificirale Rimski sporazum. Počinje djelovati 1. jula 2002. 11 Namjena mu je da sudi zagenocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, zločine počinjene najčešće uz pomoć lokalnih vlasti koje su,zbog toga, rijetko sklone kažnjavati ih pred svojim sudovima. Tako svaki novi Pol Pot, Augusto Pinochet iliSadam Husein više neće moći djelovati potpuno nekažnjeno.Žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu oporaviti poslije genocida ili svakogdrugog masovnog zločina. Hvataju se za tu nadu koja se rađa pojavom međunarodnih kaznenih sudova. Utome traže spas. Kao i ostatak čovječanstva koje zna da je ranjivo. Koje zna i da ga je samo poredak kojinadilazi granice i sebi nameće prag nedopustivoga kao jedinicu vrijednosti, sposoban zaštititi od skretanjapolitike i od rata. To je uloga sudbenog reda u službi Čovjeka i njegovih prava, naslijeđena od Nirnberškogsuda, obogaćena odonda brojnim međunarodnim konvencijama. Upravo taj red pokušavaju uvestimeđunarodne pravosudne ustanove. Ali one se kreću po miniranom terenu jer toliko mogu ponekad bitisuprotstavljeni prioriteti međunarodne pravde i međunarodne politike.Međunarodno kazneno sudstvo nastupilo je pod znakom jednog nesporazuma, čak prijevare. Jer su moral ipravo korišteni da prikriju odustajanje. Usudili bi se reći, izdaju, jer to odustajanje od prekida zamahaokrutnosti u srcu Europe neizbježno je pomaklo granice nedopustivoga. Velike sile su u ICTY‐u gledale tekciviliziran način pokazivanja snage, jedno od oružja u službi mira. Njime su mahale kao Damoklovim mačemkako bi prijetile najodgovornijima i ubrzali pregovore. Viši državni obziri ponudili su tako ratnim vođama izborizmeđu mira ili zatvora. Da bi usporili njegov sudbeni žar i izbjegli da ugrozi izglede za mir ili da „ne postaneštetan za rad diplomata" novi instrument morao je ostati pod nadzorom. Pa i pod cijenu da se poništi njegovodjelovanje. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), bez sumnje više nego i jedan drugi, zamišljenje da u prvom redu služi politici, a ne pravdi. Obećanja velikih demokratskih sila bile su samo tlapnje. Štititiistinu i pravdu samo kad su politički korisne, a pobijati ih svaki put kad to nisu, pod izlikom da bi slijepopokoravanje moralnom imperativu, ne brinući za posljedice, bilo kobno za političke vlasti svjedoči ozabrinjavajućoj zbrci. Jer međunarodna pravda ne ovisi o apstraktnom ili apsolutnom moralu koji bi svojimlancima zarobio političke vlasti do te mjere da ih učini nemoćnima i tako dovede svijet u opasnost. Ona sezasniva na skupu imperativnih i jasnih pravila kojima je cilj zaštititi čovječanstvo od najtežih patnji koje mu senanose i na koje su se same države obavezale prihvaćanjem međunarodnih konvencija poslije traumeholokausta. Međunarodna pravda nije u suprotnosti s mirom zato što odbija nekažnjivost, kako joj prečestopredbacuju diplomati. Ona je, baš naprotiv, jedan od uvjeta mira do kojega dovodi voljom da prekine snekažnjivošću.U tom kontekstu sumnjičenja teško je Sudu učvrstiti samostalan položaj, a da ne dobije žestokih udaraca.Povijest Međunarodnog kaznenog suda povijest je igrača džuda zalutalog u boksački ring usred prvenstvateške kategorije. Gurnut usred džungle međunarodnih odnosa, u ulozi je novajlije odmah bačenog na pod, alidovoljno okretnog da se pridigne poslije svakog spektakularnog nokauta i tako spriječi protivnika da lakozaključi borbu. Zakulisne kuhinje međunarodnih poslova sličnije su zadimljenom ćumezu iz filma Lovac najelene (The Deer Hunter), gdje su sve igre namještene, nego idiličnim slikama koje nam prikazuju nalickanidiplomati razglabajući o svijetu, gotovo tiho, u raskošnim salonima neke palače ili konferencijskog centra.Međunarodni kazneni sud duguje svoje preživljavanje i svoje uspjehe samo snazi i legitimnosti svojeg mandatakoji nalaže kazneni progon odgovornih za masovne zločine. Od pritajenih ratova do silovite razmjene vatre, odzavrtanja ruke do njezina stiska, od definitivnih prekida do kratkotrajnih zbližavanja, politička i sudbena vlastne slažu se dobro na međunarodnoj pozornici gdje se trude zajednički djelovati. To ne čudi, s obzirom dautjelovljuju dvije različite logike, od kojih jedna djeluje u ime posebnoga, nacionalne suverenosti, višihdržavnih razloga; druga u ime univerzalnosti osnovnih vrijednosti čovječanstva i u ime zakona. Kako bi seuskladili ti odnosi, morat će se čekati da, kao u demokracijama, odnosi političke moćiSredinom 2007. sto i četiri od sto devedeset i jedne zemlje članice Ujedinjenih naroda ratificiralo je Stalni međunarodnikazneni sud (ICC). SAD, Kina, Rusija, Indija i Izrael ostaju među zemljama koje koje nisu ratificirale taj Ugovor.