Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Međunarodnog kaznenog suda i njegova budućeg tužitelja čije ovlasti, iako daleko ograničenije od ovlasti oveŠvicarke, još su uvijek u očima američkih republikanaca „prilično velike", dakle pretjerane.Devet mjeseci poslije, SAD stupa u rat protiv terorizma. Podvostručuje se nepovjerenje prema ograničenjimakoja nameće međunarodno pravo, kao i odbojnost prema ideji da bi ono moglo vezati ruke SjedinjenimAmeričkim Državama. Odlazak američkih vojnika u Afganistan pojačava odbojnost prema mogućnosti daameričkim građanima sudi budući Međunarodni kazneni sud (ICC). Washington odmah započinje sneprijateljstvima prema sudstvu koje se formira kako bi neutralizirao sve njegove ovlasti nad svojim osobljemuključenim u vanjske operacije. Šestog maja 2002. g., dva mjeseca prije početka rada ICC‐a, SjedinjeneAmeričke Države poništavaju potpis predsjednika Clintona na Rimski sporazum. Zahvaćen olujom ni ICTY nijepošteđen. I njemu će podrezati krila.Što prije to privesti krajuAmbicije Haškoga suda već neko vrijeme zabrinjavaju velike sile. One bi htjele obuzdati taj stroj koji sezahuktao, ali ne znaju kako postupiti. Znaju da bi za njih bila štetna svaka politička odluka o drastičnomograničenju djelovanja Suda u trenutku kad on sužava svoju kaznenu strategiju na najodgovornije dužnosnike.Zasad žele poštedjeti Sud. U Vijeću sigurnosti UN‐a 30. novembra 2000. g. usvajaju Rezoluciju 1329 kojom seHaški sud poziva da se više posveti „zločinima koji su najopasniji za međunarodni poredak, posebnoonimakoje su počinili odgovorni politički i vojni dužnosnici najvišeg ranga", Također odlučuju podržati reformu kojuje predložio predsjednik Suda fran‐cuski sudac Claude Jorda, a koja se sastoji od toga da se imenuju suci adlitem, dakle da budu pozvani kao ispomoć, prema potrebi, kako bi se smanjilo zagušenje poslovima iomogućilo Sudu da izvrši svoju misiju prije kraja desetljeća koje upravo počinje. Velike sile još oklijevajupodvrći Sud jačem nadzoru Vijeća sigurnosti zadovoljavajući se poticanjem njegova djelovanje da u razumnomroku privede poslove kraju.Sud je optužio stotinjak osoba, postigao da se uhite dvije trećine, izrekao dvadesetak presuda i planiraooptužiti još stotinu. To je smiješna brojka s obzirom na broj sudionika, ali strahovito velika za međunarodnuzajednicu uhvaćenu u mrežu vlastitih obaveza i željnu da s time što prije završi. 106 Potajno odvraćajući suce odpenjanja po lancu odgovornosti kako ne bi progonili one s kojima su velike sile pregovarale, one samepridonijele su problemu koji sada ne znaju riješiti. Godine 2000. međunarodno pravosuđe vrlo je daleko odispunjenja svoje misije kaznenog progona najistaknutijih ličnosti, kako među izvršiteljima tako i međupoticateljima zločina. Nalazi se tek na pola puta. Miloševićevim padom krajem 2000. godine, Balkan je stupiou poslijeratno doba. Mijenjaju se prioriteti. Zapadna se diplomacija pribojava da zahtjevi pravosuđa koji idusve dalje opet ne zakompliciraju njezinu zadaću neprestanim čačkanjem po prošlosti što donosi podjele iotkriva nove prijelomne činjenice, i to u času kad bi već željeli što prije sve počistiti i okrenuti novu stranicu.Otuda odbojnost prema traženju izručenja Miloševića Haškome sudu.Napadi 11. septembra pomiješali su sve karte na međunarodnoj sceni, čitav politički dnevni red. Onidefinitivno vraćaju sve krize, humanitarne ambicije i kreposne pobude devedesetih godina za jedno stoljećeunatrag. Mijenja se i jezik. Krzmanja prethodnog razdoblja sada se izražavaju jasnom i nedvosmislenomparolom: Sud mora bez oklijevanja usvojiti izlaznu strategiju. Washington i London prvi šalju poruku: „Želimoda prestanete s radom oko 2007./2008. godine." Ni Pariz ne štedi Carlu del Ponte prilikom posjeta106 Prema procjenama nezavisnih stručnjaka osam do petnaest tisuća osoba koje su sudjelovale u brojnim zločinimatrebale bi biti kazneno progonjene, a neke bi druge trebale podlije‐gati raznim oblicima neosvetoljubive pravde,primjerice u okviru povjerenstava „istina i pomirenje".