Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

NAPOMENAPriča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa. Autorica, iako nekadašnja novinarkapariškog Le Mondea, ne nudi nam, međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara tazatvorena vrata. Navodi i obavijesti koje će čitatelj otkrivati, nisu, dakle, prikupljani od osoba nazočnihrazgovorima, pregovaranju ili zatvorenim sastancima, na kojima se zbiva većina događaja koje prenosi, negoih je autorica neposredno čula i zabilježila.U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju(ICTY) od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori uovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile strateške odluke Suda, sudjelujući uunutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta inazočna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovihtelefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič krozsvijet koji je do sada bio zatvoren za javnost.Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka: informacije su prikupljene natemelju osobnih bilješki, ali također provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugiminternim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one informacije koje nisu prikupljeneizravno ili dolaze izvan ICTY‐a. No, događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti izkonteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u sjedište ICTY‐a u Nizozemskoj.Autorica je, dakle, na temelju internih dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile oktobru 2000.trudeći se doprijeti do najmanje poznatih ili čak neslućenih aspekata tog razdoblja.Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza iznesenih na procesu SlobodanuMiloševiću, prvom šefu države kojemu je sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenatadostupan je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo može naći. Sud je navlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty) prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nijesustavno spojio dokaze prihvaćene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila radije oslanjati narazasute i teško dostupne dokumente, nego na svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama.Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovoskriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrića omogućuju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanjeulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja.Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sićušan dio izranja pri otvaranju arhiva, desetljećimaposlije. Sve što je rečeno ili obećano ne smije se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnuvažnost. Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo stavljaju po strani, naraspolaganje ovlaštenoj osobi koja će odlučiti predati ih ili ne svojem sljedniku.Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak zahtijevati da se ni jedan oddokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljenida iziđu. Katkad se to traži selektivno. Domaćin može zahtijevati, ovisno o temi rasprave, isključenje jednogaod savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz izliku da informacije koje će se razmijeniti mogu zanimatinjegovu vladu. Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole razgovore u četirioka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetkodogađa da na kraju takvih razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne.Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne tačke. Budući da moraju sintetizirati iparafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku" dimenziju tih istupa ireakcija, kao ni riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo autentične navode različitihsudionika kako bi bez filtera propustila čitatelja u taj zabranjeni prostor.