kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del Ponte zove na uzbunu Europljane:„Izgubila sam oko 50% osoblja medu pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što jeodlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim. Najjednostavnije rješenje bilo bi miizbaciti istrage, prestati se boriti za postizanje uhićenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku.Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali to bi donijelo mračnu budućnostovoj regiji za više desetljeća. Bio bi to i vrlo zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svioptuženici u bijegu, posebno Karadžić, Mladić i Gotovina, budu predani ICTY‐u. Ako međunarodna zajednicadopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost."Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim proračunskim ograničenjima za2005. godinu. Međutim, odlučan rez od 10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenjaodnosi se u prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci pokušavaju nametnuti ICTY‐uvijeće za nadzor, ali tu novu smicalicu odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracijeda okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide volju da oslabi stalniMeđunarodni kazneni sud (ICC). U Vijeću sigurnosti krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenjafinancija koje paralizira ICT i primjećuje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države podržavaju strategijuokončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudovamora se nastaviti sve dok Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne bude suđeno.Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za nekažnjivost."Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je ukazao na neiskrenost velikih sila. UVijeću sigurnosti princ Zeid al‐Husein, koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC‐u, kaže 6.oktobra 2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih sudova, koji ne koštaju ništa uusporedbi s ratom. Kad je međunarodna zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje zanaoružanje ‐tog povijesnog pratioca rata ‐kako možemo reći da su svote potrošene za pravdu, najvećegpratioca mira, previsoke?" Službeno, paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše.Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član Ureda pravnih poslova Ujedinjenihnaroda u New Yorku, „zamrzavanje zapošljavanja u ICT‐u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održalipritisak na Haško tužiteljstvo, tako da što je moguće manji broj istraga rezultira novim optužbama u ovojzavršnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin,veliki meštar ove strategije prestanka dotoka sredstava.Pravo ne može vladati svijetomVelike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY‐a, smrviti ga kako bi postao samo igračka političara, sukladnopočetnim namjerama, dok potpuno ne bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihovanesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ sudskog stroja s diskrecijskimpravom. Ima moć odlučivanja o uputnosti istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegovaranjivost. Velike sile nisu mogle dirati u moć sudaca da sude. 114 Da su od međunarodnog pravosuđa napraviliparodiju pravde, okrnjile bi vlastitu moć dijeljenja pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe,spriječiti ga da se razvija bez nadzora, da se osjeća slobodnim ne polagati račune, stalno ga podsjećati da nemože raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati svoju logiku političkom procesu. Morale su razbitiiluziju da pravo može vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju kojim se114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču sporednih vidova sudskih predmeta, kao što supuštanje na privremenu slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih dužnosnika. Ne može semeđutim isključiti kako su velike sile snažno poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predajudijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost Beograda u rat i zvjerstva u Bosni iHercegovini. Uostalom, odluke da se poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira Blaškićaili Biljane Plavšić, čini se da su više nametnute vremenskim ograničenjem nego pravosudnim argumentima.
namjeravaju i dalje koristiti, prema vlastitim interesima. Tako su do krajnjih granica smanjile manevarskiprostor ICTY‐a dokazujući istodobno da raspolažu, kada žele, tijelima koja su sposobna učinkovito branitimeđunarodno pravo legalnim sudskim postupcima koji imaju kredibilitet. Međunarodna pravda možefunkcionirati: može provoditi teške istrage i doći do središta vlasti, voditi bez sumnje duge i teške, alipravedne postupke, jamčiti pravdu dostojnu tog imena. Ali ona ostaje oružje moćnih. Carla del Ponte izvlačigorku lekciju tog okrutnog dvoboja između pravde i politike 27. januara 2007., pred studentima pravaKatoličkog sveučilišta u Lilleu: „Postoji zlatno pravilo koje svaki tužitelj, državni ili međunarodni, mora imati naumu: politika je pravdi ono što je voda kovini. Nagriza je, izjeda, kvari i konačno uništava!"Načelo Glavnog stožera UN‐a u New Yorku „ako države više ne plaćaju, znači da nema političke volje"razumjeli su na Balkanu. Vlade znaju da se izlažu sve manjoj opasnosti izbjegavajući svoje zakonske obaveze. U2004.godini ICTY ima dvadeset dva optuženika, većinu u Srbiji. Vojislav Koštunica, koji je postao premijer ufebruaru 2004., odbija svako uhićenje. U julu Beograd dopušta još jednom optuženiku, Goranu Hadžiću,bivšem Miloševićevu plaćeniku u Vukovar, da pobjegne. A Carla del Ponte ga je lokalizirala prije nego jepredala nalog za uhićenje i pokazala je srpskoj policiji gdje da ga nađe. Ta je scena snimljena skrivenimkamerama, smještenima oko vile, uz pomoć jedne europske obavještajne službe.„Nekima u Londonu draži je pristup ICTR‐a koji je odustao od podizanja novih optužnica kako bi seusredotočio na sudske postupke", objašnjava 16. jula 2004. Carli del Ponte savjetnik veleposlanstva VelikeBritanije u Hagu. Britanski diplomat dodaje: „Beograd će od vas zatražiti da četiri srpska generala ne smatratevrlo visokim dužnosnicima i da dopustite njihovo prebacivanje srpskom pravosuđu." Pierre Richard Prospertakođer pokušava Švicarku natjerati na korak unatrag. Budući da pritisci na Beograd ne djeluju, on traži od nje28. septembra 2004. da odustane od nekih imperativa pravde: „Budite realni. Nećete dobiti sve dokumentekoje ste tražili, sve bjegunce... Koliko bi vam bilo dovoljno?" A ona mu odbrusi: „To je opasno!" Poruka kojuProsper odašilje već godinu dana uvjerila je vođe u bivšoj Jugoslaviji u nužnost priskrbljivanja naklonostimoćnih saveznika kako bi izbjegli podvrgavanje međunarodnim pravilima.Krajem 2004. Carla Del Ponte sprema se optužiti Ramusha Haradinaja, bivšeg zapovjednika Vojske zaoslobođenje Kosova (UCK) u kraju oko Peći, protiv kojega je otvorila istragu 2001. Otada je istraživanječinjenica naišlo na višestruke zapreke. Svi anglosaksonski pomoćnici tužitelja, koji su redom zaduživani za tajpredmet, tražili su da ih se skine s njega. Jedni zato što su osumnjičenika smatrali „podređenim izvršiteljem" i,dakle, nedostojnim interesa tima koji radi na zločinima UCK, drugi jer su se svjedoci povlačili ili su dokaze„vjerovatno krivotvorile srpske tajne službe". SAD i Velika Britanija pustili su da se zaboravi na zahtjeve zapomoć koje im je ICTY godinama slao i pod njihovim utjecajem misija Ujedinjenih naroda na Kosovu odbila jesurađivati na tom predmetu s ICTY‐em, iako je vodila kosovski Pravni odjel i raspolagala zapisnicima koji seodnose na taj predmet. Ramush Haradinaj osumnjičen je da je naređivao otmice Albanaca druge političkeorijentacije, otmice Srba i Roma, njihovo zatočenje u kojem su pretrpjeli torture, a zatim su smaknuti. Odjeseni je Carla del Ponte upozoravala velike sile da će Haradinaj biti optužen prije kraja godine i da će tražiti daga uhite NATO‐sna‐ge raspoređene na Kosovu. U nevjerici, jedan visoki dužnosnik State Depar‐tmentauzviknuo je: „Kako ste mogli skupiti dosta dokaza za optužnicu, kad vam nismo ništa dali?" I požurio seobjasniti: „Naravno, nismo imali ništa." Dvadeset drugog novembra u New Yorku Pierre Richard Prosperupozorio je Carlu del Ponte: „Moja administracija smatra ovu optužnicu izvorom problema. Više zemalja želida SAD preuzme odluku da vam kažu može li se ili ne podignuti optužnica. Ja sam ih razuvjeravao i rekao im daćete nas vi o tome obavijestiti na vrijeme." Odgovorila je: „To će biti članak 7.1. (izravna osobna odgovornost;op. a.) jer je sam izravno upleten u zločine." Sutradan je Ka‐thleen Stevens, zadužena za europske poslove uState Departmentu pitala Carlu Del Ponte: „Potječu li vaši dokazi iz dokumenata koje je dao Beograd? (...)Ramush je jako povrijeđen. Šokiran je. Ne zna što da sad radi." Prešavši poslije rata u politiku, Haradinaj jepredviđen za mjesto premijera Kosova. Njegova stranka, koja je na parlamentarnim izborima u oktobruzauzela treće mjesto dobila je samo 8% glasova, ali je potrebna mirotvornom vodi Ibrahimu Rugovi kako bisastavio vladu. Amerikanci su ga pokušali odvratiti od prihvaćanja tog položaja, ali je Haradinaj tožestoko odbio u pismu naslovljenom Philipu Goldbergu, američkom predstavniku u Prištini, u kojemoptužuje Carlu del Ponte da ima politički cilj. Washington, koji strahuje od novih nemira na Kosovu,manevrira u sjeni. A Kathleen Stevens dobacuje: „Mislim da bi radije išao u Hag kao premijer. Htio bi
- Page 1 and 2:
Florence HartmannMIR I KAZNATAJNI R
- Page 3 and 4:
NAPOMENAPriča koja slijedi događa
- Page 6 and 7:
odbaciti jedinog sugovornika koji m
- Page 8 and 9:
najgorem času. U Francuskoj Jean
- Page 10 and 11:
Rezoluciju, ali tada nitko nije zam
- Page 12 and 13:
šezdeset zemalja koje su ratificir
- Page 14 and 15:
predati oružje dok ne bude amnesti
- Page 16 and 17:
Sporazum Đinđić ‐del PonteRije
- Page 18 and 19:
opkolila je vilu. Ali umiješala se
- Page 20 and 21:
Miloševićevi saveznici, još uvij
- Page 22 and 23:
Dvadeset osmog juna Ustavni sud osp
- Page 24 and 25:
njegove sudbine istrošenog alibija
- Page 26 and 27:
Richard iz Ministarstva obrane tome
- Page 28 and 29:
vlade pripreme lažne svjedoke, pod
- Page 30 and 31:
Milošević je ključ mira, onaj ko
- Page 32 and 33:
II. POGLAVLJEIza kulisa procesa Slo
- Page 34 and 35:
Američko‐egipatski stručnjak im
- Page 36 and 37:
Početkom 2001. tužiteljica poziva
- Page 38 and 39:
osumnjičenicima, i kojoj je cilj b
- Page 40 and 41:
savjetnicima: „Mogu oni nastaviti
- Page 42 and 43:
postavljaju velike sile koje u Dayt
- Page 44 and 45:
ponovno aktualizirati za slučaj da
- Page 46 and 47:
Geoffrey Nice ne polaže oružje. U
- Page 48 and 49:
dovoljno da se na 60% bosanskog ter
- Page 50 and 51:
vojnim analitičarima i dokazao Mil
- Page 52 and 53:
Rasprave se zaoštravajuŠesnaestog
- Page 54 and 55:
Britanac namjerava dokazivati neosp
- Page 56 and 57:
Srpski dužnosnici i sami su uvjere
- Page 58 and 59:
nikada imati potvrdu važnosti arhi
- Page 60 and 61:
sprečavanju i kažnjavanju zločin
- Page 62 and 63:
U oktobru 1991., samo nekoliko mjes
- Page 64 and 65:
Dvanaestog marta 1993. Milošević
- Page 66 and 67:
već više od sto godina muslimansk
- Page 68 and 69:
Milošević zna nanjušiti moć i z
- Page 70 and 71:
Pokušaji prikrivanja dokazaPokuša
- Page 72 and 73:
logora, da bi dokazao predvidljivos
- Page 74 and 75:
mogućnost da povuče cijele dijelo
- Page 76 and 77:
III. POGLAVLJEDejtonska tragedijaVi
- Page 78 and 79:
Uoči pregovora, za vrijeme jednog
- Page 80 and 81:
dobrovoljnu predaju, obećavaju mu
- Page 82 and 83: osanskih Srba nakon Karadžića, Mo
- Page 84 and 85: međunarodnom, iako su tada djelova
- Page 86 and 87: danaposlije. Prema njezinu glasnogo
- Page 88 and 89: ove trupe i za proces mira, koji je
- Page 90 and 91: okolišanja optužuje Amerikance da
- Page 92 and 93: Kad se Mladić u proljeće 2001., a
- Page 94 and 95: tako uklonio bi i prepreku razvoju
- Page 96 and 97: zgrade OHR‐a, ureda visokog preds
- Page 98 and 99: februaru 2004. Na papiru, to je uč
- Page 100 and 101: fotografije mjesta gdje se kriju. S
- Page 102 and 103: Koštunica nije nikada obećao Amer
- Page 104 and 105: Europska unija teško odolijeva uzm
- Page 106 and 107: jednog dana biti izvedena pred međ
- Page 108 and 109: predvidjeti.Godinu dana nakon što
- Page 110 and 111: zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri
- Page 112 and 113: Međunarodnog kaznenog suda i njego
- Page 114 and 115: vrijeme politike. Carla del Ponte n
- Page 116 and 117: Početkom 2002. g. međunarodni tis
- Page 118 and 119: aktivniju suradnju sa Sudom kako se
- Page 120 and 121: Europljani su ravnodušni prema tom
- Page 122 and 123: sebe dokument i prepušta svojim sa
- Page 124 and 125: Carli del Ponte u četiri oka: „S
- Page 126 and 127: Prospera to zabrinjava. Krajem ljet
- Page 128 and 129: Njegov je članak pledoaje u prilog
- Page 130 and 131: Britanci će braniti zahtjeve pravd
- Page 134 and 135: da optužnica ostane zapečaćena (
- Page 136 and 137: sumnje, uspjeti dobiti nužni konse
- Page 138 and 139: onima koji su je smislili ‐upravo
- Page 140 and 141: Usporedno s tim, ideja o „odgovor
- Page 142: oni američki ili ne, uvijek će vi