Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) mogu dovesti do osude Srbije zagenocid. „Čini se da ne želite razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo", isticao je 3. oktobra 2003. GoranSvilanović, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle del Ponte. I precizirao je: „Ako vampomognemo da postignete Miloševićevu osudu za genocid, i naša će država pred Međunarodnim sudompravde biti osuđena za genocid i morat ćemo platiti milijarde odštete Bosni i Hercegovini. Htjeli bismo sBosnom pregovarati o povlačenju tužbe, ali za to bi trebalo riješiti Mladićevo pitanje (njegovo uhićenje; op.a.). Čim se to riješi, stvari će ići nabolje." 45Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv mira. „Vitalni nacionalni interes"zemlje, naveden pred ICTY‐em jest dakle, skrivati pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) sve informacijekoje je optužuju jer bi osuda za genocid „produbila jaz između Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i Bosne, alii između dva sastavna entiteta Bosne i Hercegovine, što bi moglo dovesti do opće nestabilnosti u regiji i doželje za osvetom" Mnogi, naime, strahuju da osvjetljavajući prošlost i stigmatizirajući politiku koja je zločinučinila sustavom i stavila moć srpske države u službu projekta s genocidnim namjerama, međunarodnipravosudni organi ne potaknu na reviziju Dejtonskog sporazuma. Mir potpisan 1995. blagoslovio je rezultateetničkog čišćenja učinivši Bosnu i Hercegovinu slabom jedinstvenom državom, podijeljenom u dva odvojenapolitička entiteta koji nisu postojali prije sukoba: na hrvatsko‐bošnjačku federaciju i Republiku Srpsku,uspostavljenu na područjima na kojima je živjela jaka bošnjačka zajednica, ali danas službeno na njima živigotovo samo srpsko stanovništvo. Brojni Srbi boje se poništenja ove podjele nametnute u krvi i povratka naBosnu i Hercegovinu, jednu i nedjeljivu, kakva je bila prije sukoba, u kojoj su etničke zajednice živjele uskopomiješane.Tužiteljstvo ne razumije zašto suci ICTY‐a pomažu jednoj državi da uskrati spoznaju dokaza jednoj drugojmeđunarodnoj sudskoj instanci Ujedinjenih naroda, Međunarodnom sudu pravde (ICJ), kako bi ga spriječio daodlučuje na temelju činjenica i da izrekne eventualnu osudu. Tim više što Pravilnik o postupku i dokazimaICTY‐a ne dopušta sucima određivanje zaštitne mjere samo zato da se pred drugim sudom sakrije odgovornostneke države. Čak se i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 827 iz 1993., onoj kojom se osnivaTribunal, pobrinulo jasno istaknuti u Članku 7 da će se „zadatak suda ispunjavati ne krnjeći pravo žrtava daodgovarajućim putem traže odštete za štete nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog prava".Tužiteljstvo se čudi da međunarodna kaznena instanca kao što je ICTY popušta pred zahtjevima jedne države iograničava upotrebu dokaza koji su mu predani jer postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca ili institucija zazločine za koje bi žrtve imale pravo ne samo tražiti nego i dobiti odštetu pred bilo kojim pravosuđemnadležnim za ta pitanja. I primjećuje: „Taj je argument očito apsurdan, i to tim više što je Beograd više putaisticao basnoslovne svote koje bi bio prisiljen plaćati u ime tih odšteta." Ali Sudsko vijeće ICTY‐a, zaduženo zaMiloševićev slučaj, to je zanemarivalo puštajući da ga Beograd uvjeri da bi osuda Međunarodnog suda pravde(ICJ) ugrozila međunarodni položaj Srbije, i nanijela nepopravljive štete zemlji čije je gospodarstvo većuništeno. Prihvatilo je argument Beograda prema kojemu bi objava cjeline arhiva spriječila ponovnouspostavljanje i održavanje mira priznajući već samim time važnost ovih dokumenata. Britanski sudac RichardMay, jamajčki Patrick Robinson i južnokorejski O‐Gon Kwon dali su prednost pretpostavljenoj stabilnostizemlje pred interesom pravde i istine, i tako podlegli ključnoj riječi u međunarodnim odnosima. Time supostali sudionicima u laži, hineći da ne znaju da je "vitalni nacionalni interes" već prizivan za opravdanjezločina za koje su sada zaduženi suditi. Odbili su tražiti druga mišljenja i usporediti argumente srpskih vlasti sonima optužbe ili obrane. Kao i tužiteljima, sucima je glavni zadatak bio otkriti, koliko je moguće, činjenicekoje rasvjetljavaju najgora zvjerstva počinjena u bivšoj Jugoslaviji. Dokumenti45 Sarajevo nije odustalo od svoje tužbe unatoč intervenciji Velike Britanije u korist zahtjeva Beograda. Slučaj jepretresan početkom 2006. Suci Međunarodnog suda pravde nisu htjeli tražiti od Beograda da preda dokumenteVrhovnog savjeta obrane. Na suđenju 26. februara 2007. izrečena je presuda kojom je odbijen zahtjev Bosne iHercegovine; Srbija nije proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici, ali je osuđena jer, svojim odbijanjem da uhitiRatka Mladića i Radovana Karadžića, nije izvršila svoju obavezu da ga spriječi ni da kazni krivce.