Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

zgrade OHR‐a, ureda visokog predstavnika, u četvrti Grbavica u središtu Sarajeva. Nitko ne može u njega ućiako ne ostavi mobitel na ulazu. Kavez je potpuno neprobojan za prisluškivanje i mora takav ostati. I dok sCarlom del Ponte razgovara, primjerice, o Alibabićevu pitanju, bivši elitni vojnik Njezina Veličanstva, može jojbez uvijanja reći da Britanci neće nikada dopustiti Francuzima prvenstvo na području obavještavanja u Bosni iHercegovini. Oni uživaju podršku Amerikanaca koji ne gledaju s odobrenjem njezinu tragačku jedinicu kojuvodi jedan Francuz. U martu 2003. američki veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper to joj takođerdaje na znanje gotovo izravnim riječima: „Vi imate na terenu ljude koji svima postavljaju mnoštvo pitanja. Tkosu oni, što oni hoće?"Rat koji saveznici započinju iza kulisa izgledalo je da će biti „u rukavicama", ali on je cinčan i nemilosrdan. Tasuparništva, a priori zastarjela, čine da međunarodni odnosi nalikuju partiji igre Rizik u kojoj su svi niski udarcidopušteni. Rezultat: saveznici ‐francuski, britanski i američki ‐međusobno se uhode, bacaju jedan drugomeklipove pod noge, odbijaju surađivati, a ponekad i komunicirati. Washington i London ne prestaju sumnjičitiFrancusku da slijedi samostalne političke planove i optužuju je da ne dijeli svoje informacije. U Bosni, kaouostalom i u svijetu, Francuska nimalo ne nastoji ponovno zadobiti povjerenje svojih partnera. Ona nepokušava ni preuzeti inicijativu. Ostaje pasivna iako u Bosni, kao i na većini vanjskih operativnih pozornica,jedna od zemalja koje daju najviše snaga za održavanja mira. Kad su francusko‐američki odnosi dosegli tačkuprekida nakon odbijanja Francuske, početkom 2003., da podrži vojnu intervenciju u Iraku, Pariz ne pokušavadovesti Washington i London u nepriliku hvatajući odvojenom akcijom Karadžića koji i dalje dolazi u francuskisektor. Da je Francuska željela dokazati prevrtljivost SAD‐a, za što ga stalno optužuje, tada je imala savršenupriliku.Prirodno, ali politički krhko savezništvo između triju velikih sila pokazuje se na kraju otpornijim nego što jeizgledalo. Jer sve tri ujedinjene su u istom odbijanju da Karadžićeva uhićenja.Washington i London prikazali su početkom 2003. reorganizaciju SFOR‐a i preraspodjelu zemljopisnih sektoranadležnosti kao učinkovit odgovor na francusku opstrukciju u hvatanju Radovana Karadžića. „Sad kad možemodjelovati bez Francuza, kad smo počeli razbijati mrežu koja financira Ka‐radžićevu zaštitu, izgledi da gauhvatimo realni su", izjavljuju visoki američki dužnosnici u aprilu 2003. Pariz, naprotiv, smatra da ta odlukapotkopava rad njezinih obavještajnih agenata raspoređenih na terenu, a sada definitivno uklonjenih s Pala i izsrpskih sredina koje oni najbolje poznaju. Zapravo, ništa se ne mijenja. 11. novembra 2003. Karadžić možemirno doći na Pale, na svoje obiteljsko dobro i posaditi, prema srpskoj tradiciji, stablo. Te je godine odabraotrešnju. U Washingtonu je, mjesec dana prije, američki državni tajnik Colin Powell rekao Carli del Ponte: „Nemogu vam odgovoriti. Ne bih vam znao reći zašto ga ne uspijevaju lokalizirati ili, kad ga nađu, uhititi!"Uhićenje Sadama Huseina, 13. decembra 2003., devet mjeseci nakon američke intervencije u Iraku, vraćaICTY‐u veliku nadu. Dakle, moguće je, kad ima dovoljno volje i sredstava, uhvatiti jednog bivšeg šefa države,koji još uvijek raspolaže mrežama podrške u svojoj zemlji. Ali ubrzo se pokazuje da uhićenja ne predstavljajunepremostive probleme kad je velikim silama u interesu postići osudu osumnjičenoga. Osobito kad imaju svuslobodu u kontroliranju sudskog procesa.Dok su se slike Sadama Huseina, izvučenog iz jame, neprestano vrtjele na međunarodnim televizijama,Karadžić zna da se nema čega bojati. Prošlo je nekoliko tjedana da su mu britanske službe prišle blizu kako biga pokušale uvjeriti da se preda ili da napusti Bosnu. Angažirani na novim frontovima, Amerikanci žele povućivećinu svojih trupa iz Bosne i ostaviti samim Europljanima zadatak da osiguravaju vojnu nazočnost u zemlji. Tase odluka mora donijeti na vrhu NATO‐a u Istanbulu sljedećeg juna. No, Europljani su jasno dali do znanja daoni neće preuzeti baklju dok pitanje Karadžića ne bude riješeno. „Da, to je uvjet i, u svakom slučaju,Amerikanci neće otići dok ne budu mogli reći: 'Misija je izvršena'", potvrđuje Javier Solana, glavni tajnik VijećaEuropske Unije, 13. oktobra 2003. za jednog susreta s Carlom del Ponte u Luksemburgu. Potkraj 2003. upomoć je pozvan Paddv Ashdown. Bivši vođa britanske liberalne stranke poznaje Karadžića, a i sastao se s njimviše puta 1992. i 1993. za vrijeme svojih putovanja u Bosnu. Osim toga, blizak je i MI6 koji je tada organiziraonjih susret u Bosni. Barem tako tvrdi dvije godine poslije šef njemačke diplomacije. Joschka Fischer povjeravaCarli del Ponte početkom 2006. da je preko svojih službi dobio dokaze o tome tajnom susretu. Njemačkaodbija dati te dokaze unatoč upornosti tužiteljice koja bi se htjela njima poslužiti da izvrši pritisak nazapadnjake.