Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

onima koji su je smislili ‐upravo one koji su djelovali u ime nacionalnih projekata, koji se još uvijek slave, iakoje do njihova ostvarenja neizbježno moralo doći zločinom. Takav izbor može, međutim, spriječiti istinskopomirenje. Društva uništena masovnim zločinima ne mogu se ponovo izgraditi na laži, iskrivljavanju povijesti,na zaboravu i nekažnjenosti. Da bi se nadoknadili propusti pravde kao simbola, ona će se morati potruditiosnažiti priznavanje zločina da bi se stvorilo zajedničko pamćenje oko kojega će se moći ponovo izgraditi iučinkovito se boriti protiv poricanja, protiv poricanja činjenica, ali i porica‐nja položaja dehumaniziranih žrtavakoje osjećaju potrebu da se „vrate u čovječanstvo" i pronađu mjesto punopravnih građana u društvu.Suprotno ICTR‐u, ICTY nije bio čin pokajanja, ni kad se stvarao ni kad je došao mir. Zapadne sile koje su bileprisutne ne poduzevši ništa pri pokolju u Srebrenici, koji su dvije sudske instance proglasile genocidom, da bizatim u Daytonu poklonile krvnicima zemlju prekrivenu masovnim grobnicama, imale su mnogo prilikapokazati svoje žaljenje ne samo riječima. A to su odbile unatoč veličini svojega grijeha. Njihovo posljednjeodbijanje da sude Ka‐radžiću i Mladiću pred ICTY‐em čini se da će definitivno zapečatiti njihov gnusni izbor.Bosanski Muslimani, veliki gubitnici ovog rata u kojem su platili najteži danak, za razliku od Kagamea, nisuiskoristili cijenu svoje krvi za postizanje svojih interesa na međunarodnoj sceni. Za razliku od Kagamea, nisuimali oružje kako bi zaustavili razvoj događaja koji su već od početka imali genocidne namjere, nisu imalipobjede kojima bi nametnuli uvjete dejtonskog mira, ni moćnih saveznika koji bi spriječili da se usred Europe,koja je upoznala holokaust, potvrde rezultati genocida u Srebrenici. 119 Kao što ni poslije rata ne pokušavajuodvratiti velike sile od toga da im zamjeraju za njihova nasilja, niti ih natjerati da uhite Karadžića i Mladićapodsjećajući ih na njihov istočni grijeh što su napustili narod bosanskih Muslimana kao što su prethodnonapustili Tutsije. Bez sumnje zato što su izgubili rat, ali i mir.Nisu naprotiv izgubili nadu da će dobiti zadovoljštinu za svoje patnje, nadu da će biti rehabilitirano njihovopravo da imaju prava. Ova potraživanja ne postavljaju se ni političkim zahtjevima, ni ucjenom velikih sila, negou zahtjevu za pravdom. Najpravednijim i najmirotvornijim načinom, čiji je osnovni smisao upravo zaustavitilogiku osvete. ICTY je 2001. godine pridonio priznanju zločina u Srebrenici imenujući ga genocidom („slučajRadislav Krstić"), a ta je odluka potvrđena i u drugostupanjskom postupku u aprilu 2004. Optužio jedvadesetak osoba u vezi s najvećim pokoljem na europskom tlu od 1945. Najviši dužnosnici ipak nisu osuđeni:Karadžić i Mladić još su na slobodi, Milošević je umro u zatvoru ne dočekavši presudu. Odlukom od 26.februara 2007., nakon žalbe Bosne i Hercegovine, Međunarodni sud pravde (ICJ) oslobodio je međutimMiloševićevu Srbiju od odgovornosti i sudioništva u genocidu u Srebrenici. Skidajući tako krivnju s Miloševića,njegove zločinačke politike i njegova režima, taj je Sud zauzeo mjesto ICTY‐a. Time što je oslobodio krivnjeMiloševićevo okruženje u srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici (Perišić, Stanišić, Šimatović), ICTY jesam odustao od traženja istine. A ta druga istina, već od početka okrnjena i po toj logici krivotvorena uzavršnici, koju je formulirao ICJ o najsmrtonosnijem režimu koji je Europa upoznala od ponora holokausta,prelazi potomstvu, uz opasnost da usput pomete dokumentirane i neporecive činjenice nakupljene sa čizamaprvog međunarodnog procesa protiv jednog šefa države.Ako je pravda skupa, koliko će tek stajati ta odbijanja da se zaustavi nekažnjivost genocidnih gospodara i da seubije klica budućih nasilja? Međunarodno kazneno pravosuđe nije svojom jedinom moći, a to je da kazni,dokazalo svoju funkciju odvraćanja, obuzdavajući sustavna nasilja protiv civilnog stanovništva svugdje posvijetu. Sve dok države medu svoje prioritete ne upišu zlatnim slovima borbu protiv nekažnjivosti, potencijalodvraćanja međunarodnog pravosuđa bit će vrlo ograničen. U međuvremenu, možda je njezinu sposobnostodvraćanja od volje za osvetom trebalo dugoročno mjeriti u ograničenijem prostoru, tamo gdje je119 Teorijski, preživjeli iz genocida u Srebrenici, kao i sve raseljene osobe, mogu se vratiti kući u skladu s Dejtonskimsporazumom. U praksi, svaki masovni povratak odvraća se već dvanaest godina mjerama odmazde i prisutnošću na licumjesta sudionika zločina. Manje od hiljadu preživjelih vratilo se živjeti u Srebrenici. Osamljeni, proganjani od ostalogstanovništva, traže posebne mjere da bi mogli razviti gospodarsko djelovanje i pokušati ostati tu. Ali kako se njihovivapaji nisu čuli, sada razmišljaju o zajedničkom odlasku.