Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

predvidjeti.Godinu dana nakon što su dopustili da se izvrši genocid u Ruandi, London, Pariz, Washington i njihovi savezniciponovno su propustili spriječiti genocidna djela zbog pomanjkanja sredstava, nego zbog nedostatka političkevolje. Kao što nedostatak sredstava nije bio razlog ni za to što su propustili predati Karadžića i Mladića Sudu ipoduzeti sve potrebne mjere da prisile Srbiju, ili svaku drugu državu, da provede njihovo uhićenje. Progonizvršitelja genocida, uostalom, dužnost je na koju su se obavezale države, na temelju statuta ICTY‐a, ali iKonvencije za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. U svojoj odluci od 26. februara 2007.Međunarodni sud pravde (ICJ) na to je podsjetio i osudio Srbiju zbog toga što nije predala Ratka Mladića IC‐TYu.Francuska je ratificirala Konvenciju 1950., Velika Britanija 1970., Sjedinjene Države 1986., a Rusija još 1949.Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli imati drugih prioriteta doli ispravitinepravdu žrtvama izručivši Karadžića i Mladića ICTY‐u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile zasramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžića i Mladića na slobodi. Ova dvostruka izdaja „civiliziranihnaroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bimogla ispraviti.Srbija je iznevjerila svoju dužnost sprečavanja i kažnjavanja genocida u Srebrenici zato što je sudjelovala unjegovoj pripremi i u njegovu provođenju. Milošević je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je postaloetnički homogeno, postići priznavanje nove srpske države u okviru Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti.Početkom 1993., Cvrus Vance, američki pregovarač kojeg su opunomoćili Ujedinjeni narodi, rekao mu je daneće nikada postići priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici samoproglasili na osvojenimpodručjima u Bosni. Pred tvrdoglavošću Srba u odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom1994. ipak popustile. Milošević je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam očekivao da će nam ona(međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu teritorija." Na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18.januara 1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam zajednica ne bi nikadadala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske državena tom području." Milošević je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i ona zapadnija, Goražde,predstavljale su u proljeće 1995. posljednje prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklavaSrebrenice i Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obećale u Bosni, kako bi ga potaknule da uđe upregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao prekinut otočićem muslimanskog stanovništva u sredini,uz opasnost da ga za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Milošević i srpski rukovodioci u Bosnizahtijevali su srpsku državu, očišćenu od njezina cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona,Milošević je slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri (mirovna; op. a.) plana,taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osimGoražda. To je pedeset gradova i dvadeset i pet hiljada četvornih kilometara! Trebat će im poslati natrag sve(srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnogsavjeta obrane 6. decembra 1995. u Beogradu. Poslije Miloševića Srbija je željela sačuvati glavne stečevinerata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan diopolitičara konačno osudio pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački karakter planana čijem je čelu bio Milošević, koji je, najprije na terenu, a zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političkui etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica.Budući da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog plana koji zapadnjački oportunizamnije znao drugačije nametnuti, velike silesu opet zanemarile svoju dvostruku obavezu. „Moje su glavne uputebile da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška", povjerava Richard Holbrooke unovembru 2005. prilikom desete obljetnice Dejtonskog sporazuma." Godinu dana poslije Amerikanac povlačisvoje riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također nastanjena bosanskimizbjeglicama iz prvih valova etničkog čišćenja, pale su u ruke generala Mladića u julu 1995. i dane Srbima namirovnim pregovorima u novembru 1995. kad je stvarnost zločina bila već dokazana i potanko prikazana,zahvaljujući prvim istragama ICTY‐a, u sasvim novoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića od16. novembra 1995. 99