Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za istrage, Johna Ralstona, australskogpolicajca vrlo skromnih sposobnosti, kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokazekoji su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku i Bosnu. Graham Blevvitt pokazao joj je tadared registratora, postavljen na policu. Dvadesetak registratora u kojima su bez reda nabacane informacije kojeupućuju na uple‐tenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani granice. Smještene u jednom kutu,nikada nisu bile analizirane. Carla del Ponte otkriva da je njezin ured napravio tačnu kartografiju zločinapočinjenih u Bosni i Hercegovini, da je već od prvog slučaja, od Duška Tadića, identificirao dio veza izmeđuvojske iz Beograda i vojske bosanskih Srba, 29 ali da nikada, unatoč naredbama Louise Arbour, a zatim njezinima,nije pokušao poći uzlazno po zapovjednom lancu ni provjeriti vodi li on do vojnih i političkih vlasti u Beogradu.Do tada formalno nije otvorena nikakva istraga protiv Miloševića ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda.Uvjeren da Milošević nikada neće biti izručen ICTY‐u, Graham Blewitt zadovoljio se time što je savjetovaorazličitim timovima Tužiteljstva da sta ve po strani dokaze na koje slučajno naiđu pri istragama i za koje im sečin' da mogu jednog dana poslužiti da popune istražni dosje. U nedostatku jasnih uputa malo se timovapotrudilo izvršiti taj zadatak. Milošević nije iznimka Hrvatske vlasti, pod vodstvom Franje Tuđmana, kao iMilošević, također su se dale na komadanje Bosne etničkim čišćenjem teritorija koje su priželjkivale. AkoBlewitt ne smatra uputnim voditi istragu o srpskim huškačima u Beogradu, logično je da se ne zanima ni zahuškače u Zagrebu. Carla del Ponte želi svesti kaznenu politiku na najodgovornije sa svih strana i za početak jezatražila da se za mjesec juli pripremi optužnica protiv Miloševića u predmetu o Hrvatskoj i Bosni iHercegovini. Graham Blevvitt se pokorava. John Ralston odlučuje otići.Carla del Ponte mora mu naći zamjenika sposobnog provesti njezinu kaznenu politiku i popuniti propustedvaju Australaca. Velika Britanija i SAD žure što prije doznati njezine namjere. Ubrzo objavljuju da žele vidjetijednog Anglosaksonca na tom položaju. Ali oklijevaju izvršiti izravne pritiske na Švicarku. Najprije se obraćajudiplomatskom savjetniku, Ženevljaninu Jean‐Ja‐cquesu Jorisu i sugeriraju imenovanje Roberta Reida, jošjednog australskog policajca bez širine, dotadašnjeg Ralstonova pomoćnika. U martu 2001. Jori‐sa pozivaju uveleposlanstvo SAD‐a u Hagu. „Određeni je broj zemalja isključen", kažu oni. „Del Ponte ne pomišlja ni nanekog Rusa, ni na Kineza", odgovara Joris s prepredenim osmijehom. „Moramo imati potpuno povjerenje u tuosobu. Imamo dobro mišljenje o Bobu Reidu. Ali čini se da vi ne razumijete da to mora biti Britanac,Kanađanin, Novozelanđanin, Australac ili Amerikanac", odbruse mu.Amerikanci bez sumnje znaju da je predviđeni kandidat Francuz, i k tomu još istražni sudac. Oni hoće članaCommonwealtha, pogodnijeg da brani njihove posebne interese i prihvati neke sitne nagodbe. Kako bi seuvjerio da će poruka biti primljena, prvi tajnik američkog veleposlanstva odlazi Carli del Ponte: „Lakše nam jeotkrivati osjetljive informacije građaninu Velike Britanije, SAD‐a, Novog Zelanda, Australije ili Kanade. Bilo binam vrlo korisno provjeriti popis kandidata kako bismo se uvjerili da nam ni jedno ime nije problematično."Pritisci se nastavljaju još dva mjeseca. Uzalud. Patrick Lopez‐Terres, francuski magistrat koji je došao u ICTY1996. konačno je imenovan na čelo tima istražitelja u maju 2001. Bit će prvi i jedini Francuz u Upravi Haškogtužiteljstva. Tim koji radi na Miloševićevu slučaju pojačan je i radit će sedam dana tjedno da nadoknadiizgubljeno vrijeme. U proračunu za 2001. Blewitt nije predvidio tim za „slučaj Milošević", još manje zapripreme procesa. U panici krajem jula koristi odlazak svojih nadređenih na odmore da bi, bez njihova znanja,tražio vanjske sponzore za financiranje procesa. Njegov projekt priljeva sredstava, na vrijeme29 Suđenje na prvoj instanci iz 1997. u slučaju Duška Tadića ističe «zajedničke strateške ciljeve» dviju vojski.Drugostupanjsko suđenje 1999. pokazuje da se «kontrola koju je vršila vojska iz Beograda nad srpskim snagama u Bosninije ograničavala na financijsku i logističku potporu, nego se ogledala u sudjelovanju u općoj formulaciji naredbi, ukoordinaciji i nadgledanju djelovanja i operacija srpske vojske u Bosni». Vidi www.un.org/icty.