Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Uoči pregovora, za vrijeme jednog od posljednjih pripremnih sastanaka u Bijeloj kući, 31. oktobra 1995.,Richard Holbrooke, jedan od glavnih američkih pregovarača, ostao je u manjini kad je upozorio: „Karadžića iMladića treba uhititi. To nije samo pitanje pravde već i mira. Ako oni ne budu uhićeni, nikakav dogovor o mirusklopljen u Daytonu nema izgleda da uspije." Bili Clinton ima drugih briga. U slučaju mira, on će morati„donijeti najtežu odluku za jednog predsjednika, tj. poslati hiljade mladih Amerikanaca na opasnu ipotencijalno smrtonosnu pozornicu. „Nakon Somalije, mi moramo jasno odrediti svoju misiju tako daizbjegnemo svaku nepredviđenu situaciju", inzistira američki predsjednik. 69Osamnaest američkih vojnika poginulo je u oktobru 1993. u Mogadišuu, bezuspješno pokušavajući zarobitisomalijskog ratnog vodu Ai'dida. Nakon tog debakla, Bili Clinton izabire doktrinu „ni jedan poginuli" i protivi sesvakoj intervenciji na tlu. Dakle, za Bijelu kuću ne dolazi u obzir preuzimanje ni najmanjeg rizika u Bosni iHercegovini. Američke će trupe biti tamo poslane kad bude potpisan mir, pod uvjetom da i m ne bude danaovlast za uhićenje ratnih vođa bosanskih Srba.Dopustiti Karadžiću i Mladiću da predvode srpsku političku i vojnu vlast u Bosni, to ipak ne može zadovoljitiWashington. Njihovo izvlaštenje izgledalo je prema tome kao conditio sine qua non za mir i skoro slanjemarinaca. Američki državni tajnik, Warren Christopher raspravlja o tome 2. novembra 1995. sa SlobodanomMiloševićem koji je upravo stigao u Dayton. No, dva dana poslije, vlasti bosanskih Srba javno osporavajuMiloševiću svaku ovlast da odlučuju o svrgavanju Karadžića i Mladića. Milošević je u Daytonu da bi umjestonjih pregovarao o uvjetima mira, nikako o uvjetima njihova povlačenja iz političkog života. Prema obitelji iosobama bliskima Karadžiću, američka vlada je već sutradan, 5. novembra 1995., raspravljala o sudbini vođebosanskih Srba s „ovlaštenim" Karadžićevim predstavnikom u Daytonu, Alek‐som Buhom, tadašnjim šefomdiplomacije samoproglašene Republike Srpske u Bosni. Taj je tajni ugovor zatim sažet na list papira i faksiranKaradžiću koji je ostao u Bosni. Taj faks, priložen kao „aneks izvještaju o raspravi između Alekse Buhe iRicharda Holbrooka", a čiju su autentičnost američki rukovodioci uvijek pobijali, objavljen je u dva navrata ubanjalučkom listu Zona Sumraka te u martu 2007. u časopisu Fokus. Pri objavljivanju, Karadžićev i Holbrookovpotpis, grube imitacije, dodani su na dnu dokumenta. Ugovor, tako prepisan, sadrži tri dijela: obavezeRadovana Karadžića prema američkoj vladi, zatim obaveze američke vlade prema Karadžiću i, na kraju, uvjeteprimjene dogovora. Karadžić se obavezuje da će definitivno napustiti sve političke funkcije u roku oddevedeset dana, da će odustati, s neposrednim učinkom (tj. 5. novembra), od svakog donošenja političkih iliekonomskih odluka ili onih koje se odnose na vojne operacije, seljenje stanovništva. Karadžić će morati postatinevidljiv: „On će se povući na neko mjesto, usmeno dogovoreno između dviju strana" obavezujući se „da nećenapustiti bivšu Jugoslaviju". Od američke vlade primit će „iznos od 600 000 dolara u lokalnoj valuti" zasljedećih pet godina, a također ,,u vlasništvo mjesto za stanovanje" i raspolagat će ,,s najmanje šest osoba daštite njegovu sigurnost". Napokon, američka vlada obavijestit će Karadžića o „svakoj opasnosti koja bi moglapovrijediti njegovu sigurnost". Ugovor se može „raskinuti zajedničkim dogovorom" ili jednostrano „nainicijativu Vlade SAD‐a".Od jula, državni tužitelj Richard Goldstone nastavio je svoje istraživanje. Usred mirovnih pregovora, 16.novembra 1995., on najavljuje da je podignuta nova optužnica protiv Karadžića i Mladića za genocid, ovaj putna temelju pokolja u Srebrenici. Velike sile smatraju da je taj trenutak vrlo loše odabran i boje se reakcijeKaradžića i Mladića o kojima ovisi provođenje svakog mirovnog ugovora. Kao što će to učiniti četiri godineposlije, kad bude okrivljen Milošević, Rusija šalje u Hag svojeg izaslanika da traži od tužitelja obustavukaznenog progona. Goldstone se suprotstavlja tom zahtjevu. Pet dana poslije, Amerikanci su trijumfalnonajavili mirovni dogovor.Mnogi tada strahuju da je mir zapečaćen na štetu pravde, pod cijenu tajne amnestije najodgovornijih.69 Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str 226.Holbrooke Richard, To End a War,Random House, New York, 1999., str 226.