Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

formulu Francoisea Mitterranda, koji je upravo sišao s vlasti nakon što je pet godina preporučivao da se „nedodaje ratu rat" na Balkanu. Ona definitivno odbacuje apele Chiraca, svježe izabranog predsjednikaFrancuske, da zauzme srebreničku enklavu uz pomoć američkih snaga.Washington Post od 3. augusta 1995. uspoređuje to odbijanje s pismom američkog pomoćnika ministraobrane Johna McClova u kojem kaže da bombardiranje Auschwitza ili željezničkih pruga koje u njega vode„može izazvati još osvetničkih akcija Nijemaca". 63 Američka i europske vlade prave se da ne znaju tko jeMilošević jer igraju na njegovu kartu da bi ušutkale oružje. Kad je mir potpisan, odvraćaju ICTY svim mogućimsredstvima od započinjanja progona gospodara Balkana. Ali, kad je već jednom Milošević srušen i bačen uzatvor, nastavak prikrivanja tih dokaza pred međunarodnim pravosuđem otkriva postojanje nekih sasvimdrugih interesa nego što je sprečavanje ponovnog započinjanja neprijateljstava i zaštita života međunarodnihsnaga za održanje mira raspoređenih u Bosni i Hercegovini. Opstrukcija Zapada usredotočila se na sve što setiče izravne Miloševićeve odgovornosti za zlodjela u Bosni, a posebno u Srebrenici, ali i na predvidivost pokoljaposlije pada te enklave. Tako da se treba nadati da tajna izbora mira uz žrtvovanje hiljada života koji susmetali crtanju karata ne leži u odlučnosti velikih sila da onemoguće pojavu uznemirujuće istine. Takavnepravedan i zločinački izbor doveo bi u pitanje temelje mirovnih ugovora zaključenih u Daytonu u novembru1995.Brojnim zapadnjačkim svjedocima njihove vlade nisu dopustile da svjedoče na Miloševićevu procesu. DavidOwen, Herbert Okun, William Walker i drugi izredali su se na klupi za svjedoke, ali oni su u vrijeme tihdogađanja predstavljali međunarodne organizacije kao UN, Europsku uniju ili OSCE, a ne svoje vlade. U martu2002. William Taft, tadašnji pravni savjetnik u State Departmentu opravdava pred Carlom del Ponte odbijanjesvih vlada da dopuste svjedočenje svojim diplomatima: „Povjerljivost je jedan od osnovnih elemenata svakediplomacije." Tako na tom procesu uvelike nedostaju glavni pregovarači koji su se tijekom godina na desetkeputa susreli s Miloševićem. Uz poznatu iznimku Wesleyja Clarka, američkog generala koji je 1995. bio prvivojni savjetnik za vrijeme mirovnih pregovora koji su doveli do Dejton‐skog sporazuma, a zatim vrhovnizapovjednik savezničkih snaga u Europi za vrijeme NATO‐ova bombardiranja Srbije 1999. Krajem 2003. ušao jeu utrku za investituru Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004. i us‐Pio iznuditi od američkeadministracije zeleno svjetlo za svjedočenje u Hagu. Washington zahtijeva svjedočenje iza zatvorenih vrata, aTužiteljstvo ICTY‐a javno svjedočenje. Clark se nagodio. Dva dana, i to 15. i 16. decembra 2003,. svjedoči izazatvorenih vrata, uz prisutnost pravnih predstavnika američke vlade. Iste večeri njegovo svjedočenjeprovjeravaju američke pravne službe, a objavljuje se sa samo četrdeset osam sati zakašnjenja. Milošević nijepostavio n i jedno neugodno pitanje, Washington nije tražio nikakvu mjeru tajnosti. Unatoč zahtjevanjutužiteljstva, Richard Holbrooke, arhitekt Dejtonskog sporazuma, odbija slijediti Clakov primjer. Ni ChristopherMili, tada Holbrookeova desna ruka, niti ijedan drugi član njegova pregovaračkog tima, neće svjedočiti naMiloševićevu procesu.Prvi proces jednom šefu države pred međunarodnim pravosuđem nije mogao biti jednostavan. ICTY je moraoodgovoriti na trostruki izazov, proceduralni, administrativni i politički. Riječ je o suđenju za individualnuodgovornost šefa države za zločinačku politiku, u ograničenu roku i s ograničenim proračunom,nadvladavajući u zadanom vremenu sve političke blokade Ali „slučaj Milošević" bio je ponajviše borba protivvolje mnogih da prikriju prošlost: protiv volje optuženika, neminovno, volje Beograda, što je predvidivo, usprezi s vrlo ciljanom voljom velikih sila. Ovo iskustvo daje naslutiti s kakvim će se poteškoćama u budućnostisusretati kazneni prostupci protiv šefova država. Odbijanjem države, čiji je šef bio optuženik, da osudizločinačku politiku vodenu u ime nacionalnog interesa. S višim državnim interesima velikih sila koje bi istotako htjele odvojiti istine koje se mogu reći, od onih koje je bolje zaboraviti jer nose žig njihove sramote.Velike sile neće nikada dati sve dokaze kojima raspolažu da bi omogućile pravdi da radi svoj posao. Možemozamisliti kakva bi bila reakcija saveznika da je Robert Jackson, tužitelj Vojnog suda u Nurnbergu, zatražio 1946.g. zračne slike koje su imali već 1941. i koje su pokazivale postupnu izgradnju željezničkih pruga i63 Power Samantha, ibid. str 434.