Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Milošević je ključ mira, onaj koji će u novembru 1995. potpisati Dejtonski sporazum kojima će završititroipolgodišnji rat i et‐ničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do‐kazaodvratilo bi od svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su već na vidiku. Zapadni vode viševole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio Milošević, pretvarajući u ruglo i u svoju korist ucjenudiplomacije ‐mir ili pravda ‐ da bi nastavio zločine, znajući da će mu sve progledati kroz prste zbog jednogugovora.Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY‐u, unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti koja ih obavezuje napunu suradnju s pravosuđem. „To nas navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY‐a istini"tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu će kritiku više puta ponoviti Carla del Ponte, posebnoprilikom procesa Miloševiću. Ali tada je kritika upućena Francuskoj koja prva nameće sitničavuproceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u službi u snagama UN‐a u Bosni. ;„Moramo o svakom pitanju posebno pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour. 26Sve će vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemoćnog bez podrške država, i država odlučnih dazadrže svoje tajne, nastavlja se iza kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav radTribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY‐a, Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTYje „prva praktična mjera u posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem će ljudska prava,jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeća ona kako bi bolje istaknula nesklad između govorai djela političkih voda. Pod izlikom da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi",velike sile mogu prešućivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što im odgovara, odnosno što im nesmeta.U strahu da se istrage ICTY‐a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i diplomata koje se mora saslušatikao svjedoke" one ograničavaju njihovo svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ihispita, mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se odbace. A kad su iscrpna,detalj‐no ih pregledavaju pravne službe ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi nakoncu ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog postupkom optužbeTribunala jer ovlašćuje suprotnu stranu da gotovo svim sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se odrugim, osobnijim, aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo osoblje može bitinavedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih mandata u operacijama održavanja mira, ili daotkrije tajne svoje misije. Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane, CatherineBergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnostanglosaksonske procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u Parizu, onaobjašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego da kažu da smo odbili djelovati da spriječimoono što smo vidjeli ili da nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je moguće višesmanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanjutako i na raspravi, nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje nekog pitanja ilida zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi višemogla intervenirati u vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na međunarodnojpozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da ćese izvršiti zločini, mora ih pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za svakoghijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje se i na međunarodne snage koje, doduše,nemaju vlasti nad lokalnim izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje činesudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najveći kamen spoticanja u odnosima između velikih sila imeđunarodne pravde. Zločini počinjeni u Srebrenici, zaštićenoj enklavi UN‐a, ili oni izvršeni u Ruandi zavrijeme operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe. 27 Strah velikih sila da će26 Le Monde, 14. decembra 1997.27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su pomoći onima koji su izbjegli genocid,okupljenima na brežuljcima Bisesero, na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljedećih dana.