Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Europljani su ravnodušni prema tom uplitanju kojim se krši načelo nezavisnog pravosuđa koje su nekadbranili. Sredinom 2003. g. Carla del Ponte im govori: „Na mrtvoj sam tački, imam devetnaest bjegunaca uSrbiji, među kojima su Karadžić i Mladić, ali više nitko neće ni da čuje za Haški sud. Kao da bih nakon procesaMiloševiću (čiji je kraj predviđen za početak 2005. g.; op. a.) trebala zatvoriti vrata." Ali Europljanima je odsadsamo jedno na usnama: Sudovi su skupi, a ta „ulaganja se ne isplate". Neki idu tako daleko da kažu: „Nisuvrijedni ni vremena ni novaca koji su im posvećeni." Stalni Međunarodni kazneni sud istjerao je Haški sud izglava Europljana koji ne shvaćaju da je njihovo napuštanje pripremilo teren križarskom pohodu američkeadministracije protiv međunarodnog pravosuđa. Velike sile sada se obzirno drže svoje odluke o zatvaranjuSuda. Neslužbene rasprave unutar Vijeća sigurnosti u pogledu usvajanja rezolucije koja će zacrtati vremenskiplan zatvaranja dvaju međunarodnih sudova počinju u proljeće 2003. Upravo ta godina nosit će srž poteškoćameđunarodnog pravosuđa u potvrđivanju svojih načela nasuprot političkim igrama.Rasprave o Iraku podijelile su članove Vijeća sigurnosti. Staklena zgrada je u vrenju. Na problem ICTY‐a koji jesada riješen nije vrijedno gubiti vrijeme. Priprema rezolucije tek je formalnost, barem za Francusku, Rusiju iKinu. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, iako zauzete ratom u Iraku, ipak u tome vide priliku zaostvarenje više svojih planova istodobno. Sredinom maja 2003. g. Prosper inzistira na susretu ruandskih vođa itužiteljice Haškoga suda Carle Del Ponte. Odnosi Kigalija i Arushe, središta ICTR‐a u Tanzaniji, već su cijelugodinu na najnižim granama. U ljeto 2002. ruandska vlada zaustavila je na više mjeseci procese vezane uzgenocid sprečavajući svjedo‐ke‐žrtve da dođu u Arushu. Carla del Ponte prosvjedovala je u julu, a onda opet uoktobru u Vijeću sigurnosti UN‐a, ali ono se zadovoljilo običnom deklaracijom u decembru 2002. g. kojompoziva države na „bezrezervnu suradnju" s međunarodnim sudstvom. Prosper je potiče da iskoristi posjetWas‐hingtonu kako bi uspostavila dijalog s ruandskim vođama koji su također u prolazu. Tužiteljica to radoprihvaća jer opstruiranje Kigalija prijeti da zbog nedostatka svjedoka dovede do oslobađanja optuženih zagenocid. Gotovo svi svjedoci dolaze iz Ruande. To strašno oružje kojim raspolaže ruandska vlast je, zapravo,protumjera Kigalija da prisili Carlu del Ponte da odustane od istraga osim onih o genocidu, koje su upereneprotiv tutsijskih časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta. Jer mandat Međunarodnog kaznenog suda zaRuandu (ICTR) ne ograničava se na genocid koji su organizirali i vodili ekstremisti plemena Hutu, nego seodnosi na sva teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena 1994. godine. Prema mišljenjunezavisnih stručnjaka oko 30 000 Hutua bilo je ubijeno na ruandskom teritoriju tijekom napredovanja vojskeRuandskog patriotskog fronta. Tužiteljstvo u Arushi zabilježilo je četrnaest mjesta pokolja i pokušavauspostaviti zapovjedni lanac. Kagame je službeno obećao Carli del Ponte svoju pomoć, ali general‐predsjedniknikad nije namjeravao predati ni jednog svojeg čovjeka Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Otudapritisci tijekom ljeta 2002. g. Carla del Ponte prisiljena je tada narediti trojici svojih istražitelja da prekinumisiju u Ruandi, ali odbija, pa čak i privremeno, prekinuti istragu. Tim mora raditi iz Arushe na dokazima kojisu već prikupljeni i na identifikaciji svjedoka izbjeglih izvan Ruande.Bez njezina znanja, Amerikanac Michael Johnson, koji stiže u Arushu u septembru 2002. g. kao privremenazamjena dok se ne popuni mjesto pomoćnog tužitelja koje je ispražnjeno već godinu dana, naređuje obustavu„specijalnih istraga". Ona će to otkriti tek u decembru. Johnson je odmah pozvan da se vrati u Hag. Dužnostistrage tada je povjerena britanskom zamjeniku Marksu Mooreu. Ruandske vlasti sad već znaju da Carla delPonte neće popustiti. Obraćaju se moćnim američkim i britanskim saveznicima. Tada je Kigali zatražiosastanak s tužiteljicom uz američko posredovanje, službeno, kako bi riješili probleme suradnje. Ali početakrata u Iraku neprestano odgađa ostvarenje. Dolazak Carle del Ponte u Washington sredinom maja prilika je dase sastanu dvije strane. Prosper uvjerava tužiteljicu: Sjedinjene Američke Države nude svoje usluge i nemajunamjeru uplitati se u raspravu. Tužiteljica ni trenutka ne sumnja u ono što će se dogoditi.U srijedu 14. maja 2003. g. u kasno poslijepodne, u otmjenoj dvorani za sastanke Ministarstva vanjskihposlova, gdje se bez sumnje već rješavala sudbina mnogih zemalja, Carla del Ponte i njezini savjetnici sjedajuoko stola nasuprot ruandskoj delegaciji. 109 Na dnu stola Pierre Prosper igra ulogu meštra ceremonijala. On seupliće i sugerira glavne crte rasprave. Od samog početka igra je sumnjiva. Igra se prema pravilima koja suunaprijed utvrdili Amerikanci i Ruanđani. Carla del Ponte žali se na ruandske smicalice usmjerene premaparaliziranju Suda i na odbijanje suradnje u „specijalnim istragama". Ruanđani uzvraćaju da Tužiteljstvo nije