Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

"Srebrenička sramota"Ustrajno odbijanje velikih sila da uhite Karadžića i Mladića ili da osiguraju njihovo izručenje ICTY‐u pokazalo setijekom dvanaest godina povezano s njihovim nedostatkom volje da spriječe pokolj u Srebrenici. I u tojstrašnoj činjenici trebalo bi tražiti odgovor na zagonetku Karadžića i Mladića.Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječio genocidkoji se, korak po korak, pripremao pred našim očima. Već 1993. pronicljivi međunarodni predstavnici, nazvalisu stezanje obruča oko opsjednute enklave „polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom", 96 situacijomkoja je tada navela Vijeće sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i njezino stanovništvo podzaštitu Ujedinjeni naroda. Osim mogućeg razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogućnosti pokolja kojaprijeti u trenutku kad se Mladić dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive protiv Srebrenice, od 6. do11. jula 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju nemajunamjeru zauzeti enklavu. Hineći iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile Mladića da uđe u grad 11.jula 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva, nenametnuvši uvjete prisilne evakuacije, ne nastojeći je nadzirati. 97 Suprotno od Louise Arbour u vrijeme Kosova,njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih sesprema optužiti za prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajući da je stanovništvoSrebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog generala. Jacques Chirac dao je to naznanje i pokušava uvjeriti svoje partnere da interveniraju. Jedanaestog jula francuski predsjednik savjetujeVelikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom povrate tu enklavu. Sutradan,Francuska se obraća Vijeću sigurnosti i ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje zasvaku vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog jula Chirac ustrajava inaziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim trupama podršku američkih protutenkovskih helikopterakako bi se otvorio put prema Srebrenici. I da mu kaže: „U Srebrenici su muškarce, kojima prijeti opasnost dabudu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi morajusuprotstaviti fašizmu i provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za politikunapuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata." 98 Usporedivu naročito s onomkoja je petnaest mjeseci prije primijenjena u Ruandi. Bojeći se potrebe za intervencijom američkih snaga uAfrici, Clinton je u aprilu 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz MINAUR‐a kad su pokolji već bili navelikozapočeli i kad nije više bilo ni najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju američkihtrupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek zapovjednik operacija za održavanje mira priUjedinjenim narodima, procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz odustaje. Velikesile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim izvještajima koji potvrđuju početak sustavnihsmaknuća. Otada nisu prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i zataškavati svakidokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle96 Izraz kojim se poslužio Diego Arria, veleposlanik Venezuele pri Ujedinjenim narodima, na kraju svoje misije u enklaviSrebrenice u martu 1993. 97 Velike su sile, dva mjeseca prije, u maju 1995. nametnule Hrvatskoj prisutnostmeđunarodnih predstavnika u autobusima koji su evakuirali Srbe zarobljene kad je Hrvatska vojska vraćala zapadnuSlavoniju, koja je od 1991. bila u rukama pobunjenih Srba. Kad već nisu htjele osporiti Mladićevu vojnu pobjedu uSrebrenici i tražiti od njega povlačenje trupa iz enklave zaštićene odlukom Vijeća sigurnosti, mogle su barem zahtijevatiprisutnost UNHCR‐a i Crvenog križa za vrijeme prisilnog preseljavanja stanovništva Srebrenice u zamjenu za benzin koji jeMladić od njih tražio. Umjesto toga, oni su, ne tražeći ništa zauzvrat, dali benzin koji je omogućio deportiranje žena, djecei staraca i evakuaciju muškaraca prema mjestu pogubljenja. 98 Izvještaj o Srebrenici parlamentarne obavještajne misije,saslušanje Jean‐Davi Levittea iz 30. januara 2001., diplomatskog savjetnika predsjednika Chiraca od maja 1995. dodecembra 1999. www.assembleenationale.fr/dossiers/srebrenica.