Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Pokušaji prikrivanja dokazaPokušaji velikih sila da prikriju dokaze brojni su iako bi one kao i zemlje regije morale u potpunosti surađivati sICTY‐em. Izvori koji paze da se ne izlo‐že izravnim kontaktima s ICTY‐em radije dostavljaju neke osjetljivedokaze preko trećih osoba, ponekad preko nevladinih organizacija, a najčešće preko nekog veleposlanstva. Uviše navrata tužiteljstvo je otkrilo da mu dokazi koji su mu bili namijenjeni nisu predani, tako da je moralotražiti od više država i svjedoka da ubuduće izbjegavaju posredništvo treće zemlje i da informacije šaljuizravno tužiteljstvu. SAD, često izabran kao treća zemlja, zahtijevajući ponekad od nekih balkanskih vlada dadostavljaju preko njih, uzimaju pravo da ispituju te informacije i odlučuju koje mogu, a koje ne mogu bitiprenesene ICTY‐u. Dokazi, tako prosijani kroz sito zapadnih obavještajnih službi, pone‐kad su izmijenjeni, iličak skraćivani stizali u Tužiteljstvo koje tako nije mo‐glo otkriti svu njihovu vrijednost. Takav je bio slučaj sfilmom o proslavi šeste godišnjice Crvenih beretki na kojoj su bili prisutni Milošević i svi ključni ljudi policijskogkrila zločinačkog pothvata, što je jedan od glavnih dokaza za utvrđivanje izravnih veza između Miloševića izločina kako u Hrvatskoj tako u Bosni na Miloševićevu procesu. Prije predaje samog filma, zemlja koja ga jedobila, predala je ICTY‐u prijevod audiozapisa. Budući da je proces već zapo‐čeo taj dokument, u očekivanjusamog dokaza, mora omogućiti tužiteljstvu da ga uključi u strategiju optužbe ako ga bude smatralo pogodnim.Međutim, prijevod je bio izmijenjen, pun primjedaba „nerazumljivo", s velikim brojem iskrivljenih ilinerazumljivih imena. Neki dijelovi kao da potvrđuju neke dokaze, ali haški stručnjaci daleko su od toga dazamisle ono što će otkriti godinu dana poslije kad je videosnimka konačno predana Tužiteljstvu. Dijelovioznačeni kao „nerazumljivi" sadrže pregled svih ratnih djelovanja specijalnih jedinica Miloševićeve policije uHrvatskoj i Bosni, ali i izjave koje identificiraju Miloševića kao pravog kuma tih eskadrona smrti, stvorenih 4.maja 1991., u osvit rata. Čuje se njihov zapovjednik, Milorad Luković‐Legija, bivši llegionar, kako hvaliučinkovitost „malih, neupadljivih jedinica, pokretnih i ubojitih". A same slike svjedoče o nazočnosti ključnihosoba usporedne Miloševićeve vojske, stvorene od specijalnih policijskih snaga Srbije. Tužiteljstvo je jošjednom izgubilo više od godinu dana.Šestog juna 2003. Carla del Ponte došla je u Pariz s drugim pitanjima koja izazivaju ljutnju. „Biste li mogliponovo razmotriti zahtjev svojih službi da povučemo pitanje o predvidljivosti pokolja u Srebrenici koje želimopostaviti generalu Bernardu Janvieru 60 radi njegova svjedočenja na Miloševićevu procesu? To je vrlo važno jerželim moći utvrditi Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu. No imam dojam da nitko ne želi tome pridonijeti,kad vidim na kakve teškoće nailazim kod Amerikanaca kad je riječ o tom pitanju! Ipak, zapadnjaci su mogliotkriti predznake, ali čini se da se baš to želi sakriti." A kad je tri godine poslije javno rekla: „Međunarodnesnage znale su da će (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih razmjera, o tome su govorili i ništa nisunapravili da ih spriječe", 61 doživljava oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD‐ova, i prisiljena jepovući vlastite riječi.Amerikanci i Europljani namjerno su izabrali mir na štetu istine. Poslije pokolja u Srebrenici i prisluškivanjakoja su tada izvršena, američka je diplomacija u augustu 1995. sastavila izvještaj koji ističe probleme koje biSAD‐u prouzročio nastavak pregovora sa Slobodanom Miloševićem. Suočena sa žestinom rasprave koja setada vodi u SAD‐u, Clintonova administracija boji se da će za svoje nedjelovanje morati platiti političku cijenu.Senatori i članovi Kongresa optužuju za minhenski sindrom, uspoređuju zločine u Bosni s „najgorimponiženjem za zapadne demokracije od 1930‐ih godina". 62 Čak i američki pregovarač Richard Holbrooke javnopriznaje da u krvoproliću u Srebrenici vidi „najveći zajednički neuspjeh Zapada od tridesetih godina"zaboravljajući usput genocid iz 1994. u Ruandi. Ali Bijela kuća presijeca problem, gotovo parafrazirajući60 Francuski general Bernard Janvier zapovijedao je ukupnim snagama UNPROFOR‐a u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, uvrijeme pokolja u Srebrenici.61 Matton Svlvie, «Seule contre tous», Paris Match, 27. oktobra 2006.62 Prema izrazu Newta Gingricha, predsjednika američkog Kongresa 1995.