Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Europska unija teško odolijeva uzmicanju svojih zemalja unutar NATO‐a. Dvadesetpetorica su prednastavljanjem pregovora o pridruživanju sa Srbijom 8. decembra 2006. i definitivnim odustajanjem odMladića. Ali se Britanci, Francuzi. Nijemci, uz podršku Nizozemske i finskog predsjedništva, konačno zajedničkisuprotstavljaju kako bi se ta odluka odgodila. „Nećemo izgraditi Europu sutrašnjice propuštajući da seupitamo o njezinoj prošlosti. Stvarna suradnja Beograda s ICTY‐em jest nužnost. To su načela i vrijednosti ukoje Francuska vjeruje. Izbori (u januaru 2007., op. a.) u Srbiji i pitanje Kosova nisu argumenti koje se možeupotrijebiti za obnavljanje pregovora s Beogradom", upozorava Catherine Colonna, francuska ministricaopunomoćena za europske poslove. Ali igra je unaprijed izgubljena.Zabrinuta odbijanjem Beograda da dode do reguliranja statusa Kosova, Europa u februaru 2007. obećava daće otkloniti sve zapreke za kandidiranje Srbije u Europsku uniju ako pristane na neovisnost Kosova. Promjenamišljenja Europe u decembru 2006. išla je samo za tim da se sačuva neko sredstvo političkog pritiska na Srbiju.Koncem marta, srpsko civilno društvo ukazuje na tu trgovinu i poziva na Mladićevo uhićenje: ,,Bruxelles nesmije popuštati napasti da trguje svojim osnovnim načelima prilikom pregovaranja o krajnjem statusu Kosova.Jer to bi moglo samo pridonijeti jačanju ekstremnog nacionalizma, sprečavanju reformatorskih snaga da sedistanciraju od Miloševićeva nasljeđa i zapriječiti razvijanje demokratske Srbije čije je mjesto u krilu europskeobitelji i naroda." Ali Europa ne želi ništa čuti. Već sedamnaest godina, ona ignorira glasove razuma naBalkanu, one koji međutim iskreno vjeruju u njezine vrijednosti i žele da joj se njihove zemlje pridruže, a da ihEuropa odlučno brani. Početkom 2007. g. Europa odlučuje obnoviti pregovore o pridruživanju sa Srbijom,prekinute godinu dana prije, iako Mladić nije uhićen. Washington i Bruxelles tako se nadaju da će moćinametnuti Beogradu plan o neovisnosti Kosova koji srpski rukovodioci tvrdoglavo odbijaju, a imaju podrškuMoskve u svojem odbijanju pregovora.Posljednja odustajanjaPosljednji se zasuni otvaraju, poput običnih kopča. Između 2002. i 2005. međunarodni pritisci dopustiti suICTY‐u da s trideset optuženih u bijegu dođe na šest. Dvadesetoricu su isporučile srpske vlasti. Nasuprotulozima kao što su NATO i EU, Srbija ne bi oklijevala popustiti još jednom. Naravno, daje poruka Europljana iAmerikanaca bila čvrsta i suvisla. Ali, nakon smrti slobodana Miloševića 11. marta 2006. čini se da suzapadnjaci spremni donijeti odluku koja se dugo vremena nije smjela priznati: zatvaranje ICTY‐a bez Karadžićai Mladića. Petnaestog decembra 2006. u New Yorku Carla del Ponte pokušava začepiti pukotinu koja zjapi,kako bi izbjegla potonuće brod. Traži od Vijeća sigurnosti da „kaže smatra li da ICTY mora ostati otvoren dokse Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću ne budu sudilo u Hagu. To je pitanje naročito važno zbog desetakahiljada žrtava (...) (koje, op. a.) imaju pravo znati mogu li još računati na obećanja koje im je dalo Vijećesigurnosti prije trinaest godina, kad je stvorilo Tribunal."Iza kulisa velike sile već raspravljaju o formulama koje bi omogućile da svoje posljednje odustajanjeprikažu kao nešto drugo, a ne kao pobjedu nekažnjivosti. Riječ je o tome da javno mnijenje i žrtveprogutaju gorku pilulu i da se umire oni koji bi ih optužili za izdaju svih preuzetih odgovornosti, svihnjihovih prošlih obećanja. Javno, samo se Sjedinjene Američke Države izjašnjavaju. Europa, zasada,izmiče pred onim što se ne može priznati. Clint Williamson, nekadašnji zaposlenik ICTY‐a,veleposlanik SAD‐a za ratne zločine koji je 2006. naslijedio Prospera, na konferenciji za novinare uSarajevu u januaru 2007. otkriva obrise rasprave: „Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju bitiprivedeni pred neki međunarodni sud ako budu uhvaćeni poslije zatvaranja ICTY‐a. Bilo bi sasvimneprihvatljivo da im se sudi u Beogradu. Moramo u sustavu međunarodnog pravosuđa naći nekiorgan da im sudi." U Washingtonu se u početku misli na neku formulu sličnu onoj izabranoj zasuđenje Charlesu Tavloru. Godine 2006. suđenje bivšem premijeru Liberije, optuženom za zločineprotiv čovječnosti na Posebnom sudu za Sierra Leone, bilo je, zbog sigurnosnih razloga, premješteno