Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

tada izmiješane zajednice. Stavio je medije u službu govora mržnje da bi jače stigmatizirao neprijatelja,Drugoga. Tako je uveo razlikovanje između „nas" i „njih" kako bi ojačao koheziju zajednice „nas" pod cijenuodbacivanja Drugoga. Taj je proces doveo de dehumanizacije Drugoga, i te stigmatizirane, osamljene,dehumanizirane osobe učinio lakim metama budućih masovnih zločina. Dvanaestog novembra 1993. bezokolišanja povjerava Hrvoju Šariniću, hrvatskom visokom dužnosniku iz Zagreba, da će svi Srbi rasuti poteritoriju bivše Jugoslavije uskoro biti ujedinjeni u jednoj državi: „Otvoreno Vam ka‐žem, da sam s RepublikomSrpskom u Bosni, koja će prije ili poslije postati dijelom Srbije, riješio 90% srpskog nacionalnog pitanja, istokao što je Tuđman, riješio hrvatsko nacionalno pitanje preko Herceg‐Bosne."Na jednoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane 30. augusta 1994., posvećeno mirovnom planu koji je predložilaKontaktna grupa (velikih sila), 48 Milošević na svoj način definira nacionalni interes: „Vodeći zajednički jednujedinu p0litiku, moram reći uspješno, uspjeli smo sačuvati našu zemlju (Srbiju i Crnu Goru koje je Miloševićnazivao Jugoslavijom; op. a.) od rata pružajući svu podršku koju smo mogli našem narodu s onu stranu Drine,stvarajući Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu i postigavši za njih normalni status za pregovaračkimstolom, što će nam omogućiti da ostvarimo naš krajnji cilj koji je međunarodna zajednica već predložilapriznati. Mislim na Republiku. Srpsku, koja se sad već pruža na polovini teritorija bivše Bosne i Hercegovine.(...) Svaka nacionalna politika, ako hoće biti efikasna, mora uzeti u obzir sve te faktore. Ponuđeno nam je dapovećamo naš teritorij za 25% i naše stanovništvo za 10% i, k tome, da sve to legaliziramo. Dana nam je čak imogućnost da odmah stvorimo konfederaciju (s teritorijima pod srpskom kontrolom u Bosni; op. a.)."Miloševićev cilj oduvijek je bio postići priznanje svojih teritorijalnih osvajanja, zbog kojih je proliveno tolikokrvi. Na Vijeću za usklađivanje politike, tijelu smještenom u Beogradu, gdje se sastaju srpski vlastodršci izBosne i dužnosnici srpsko‐crnogorske države radi razgovora o pokretanju zajedničkog pothvata, Milošević ujanuaru 1993. o pitanju „nužnosti ujedinjenja srpskog naroda" izjavljuje: „To već imamo de facto. Pitanje jesada kako to zajamčiti, kako pretvoriti ovu situaciju koja postoji de facto u de jure" Dan prije Milošević je predruskim premijerom Evgenijem Primakovim opovrgavao bilo kakvu volju da stvori „Veliku Srbiju": „Tek bistrašno krvoproliće omogućilo da se ostvari takav projekt, nisam spreman to napraviti."Milošević komada susjedne zemlje, nastavlja svoje planove ne vodeći nikad brigu o patnjama koje nanosinesrpskim narodima, nikad ne uzimajući u obzir činjenicu da njegov plan podrazumijeva jednostrano i nasilnoistjerivanje dijela stanovništva. Njegova želja da uspostavi jedinstven teritorij koji će moći priključiti Srbijizapečatit će tokom ljeta 1995. sudbinu muslimanskih enklava na istoku Bosne. Kaos u koji tone Bosna nikakonije posljedica zločinačkih djela lokalnih izvršilaca, nego je rezultat projekta koji je razradio i vodio Milošević.Milošević nije možda nikada izrazio namjeru da mu meta budu bosanski Muslimani s ciljem da ih uništi.Prepustio je radije drugima, posebno srpskim vodama u Bosni, u prvom redu Radovanu Karadžiću, da uobličizajedničku namjeru. U privatnim razgovorima, kao i u javnim govorima, vođe bosanskih Srba nisu skrivali svojegenocidne ambicije. Mnogi dokazi u spisu pokazuju da su o svojim namjerama informirali međunarodnuzajednicu, kao i Miloševića. Radovan Karadžić, kao i njegova pomoćnica Biljana Plavšić, obavijestili su,primjerice, Davida Harlanda tadašnjeg voditelja Civilnog odjela UN‐a u Bosni, o svojoj namjeri da pristupeetničkom čišćenju bosanskih Muslimana. 4948 Kontaktnu grupu, stvorenu 1994., koja predstavlja međunarodnu zajednicu u pregovorima o završetku sukoba u bivšojJugoslaviji, čine Francuska, Velika Britanija, SAD, Rusija‐Njemačka i Italija.49 U bivšoj Jugoslaviji Muslimani (s velikim slovom) bili su jedan od šest konstitutivnih naroda. Potječu iz slavenskezajednice islamizirane za vrijeme Osmanskog carstva. Oni su Krajem rata, 1995. preimenovani u Bošnjake. Zbog upotrebenaziva « bosanski Muslima‐ni u svim dokumentima ICTY‐a i u ovoj knjizi je češće upotrebljavan nego službeni nazivBošnjaci.