Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

30. novembra 2001. Alain Richard, ministar obrane, upozorava je: „Naš je cilj trajno reintegrirati Jugoslaviju(Srbiju‐Crnu Goru) u demokratsku zajednicu, ali to se ne postiže rasplamsavajući vatru... Vaš je mandat suditi'glavešinama', a kad ste već jednom podignuli protiv njih optužnice, zašto ići dalje kad odsad možete progonitisamo one manje, kakva je u tome logika?" Njegov savjetnik inzistira: „Treba okončati stvar. Vaše zalaganjeodlaže datum početka demokratskog procesa" Isti refren dolazi iz Quai d'Orsava: „Kakva je korist od nastavka,imate trideset i tri bjegunca, a želite ih optužiti još više! Dokle ćete ići?"Pred Vijećem sigurnosti 27. novembra 2001. Carla del Ponte i Claude Jorda obavezali su se zaključiti rad ICTY‐aoko 2008. g. za postupke prvog stupnja, a 2010. g. za postupke u prizivu. Prikazali su u glavnim crtamastrategiju okončanja rada ‐radije koristeći taj pojam nego „strategija izlaska" ‐koja predlaže smanjivanjeopterećenja Suda prebacujući neke postupke pod određenim uvjetima nacionalnim pravosuđima zemaljabivše Jugoslavije. Međutim, Carla del Ponte nije stvarno skratila popis osumnjičenih. Najavila je stotinjakdodatnih optužnica za svaki od dva Suda, onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu: „Neki kažu da se nakondogađaja 11. septembra svijet promijenio te da je otada prioritet terorizam, a ne prošli sukobi. Ne možemopristati na takvo gledanje na međunarodnu pravdu. Međunarodna zajednica ima danas još više razloga dapojača svoju odlučnost u proganjanju odgovornih za genocid i za zločine protiv čovječnosti. Ne bi bilo ni časnoni vjerodostojno podržavati rat protiv terorizma ako ne učinimo sve što je potrebno kako bismo priveli pravdione koji su odgovorni za genocid u Ruandi, Srebrenici i za druge pokolje. Varamo se, kao i u slučaju borbeprotiv terorizma, ako mislimo da postoje laka i brza rješenja da se obavi posao kako treba."Nije ih uspjela uvjeriti. Velike sile žele vidjeti odlučne rezove u programu istraga, ne morajući to formuliratieksplicitnije kao što su to eksplicitno formulirale prije godinu dana u Rezoluciji broj 1329. Žele se osigurati daSud neće prekoračiti preporučeni rok. Carla del Ponte svjesna je toga, ali njezin je obzor takva pravda za kojupovijesna prekretnica nije 11. septembra, nego noć s 28. na 29. juna i dolazak Miloševića u Hag. A to jedogađaj koji je omogućio Haškom sudu da se potvrdi kao stvarnost koju nitko više ne smije ni zanemarivati niismijavati. Očekivanje početka rada stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) također pretvara u stvarnostideal međunarodnog pravosuđa s univerzalnim ovlastima koje neće oslobađati krivnje moćnike pa čak nišefove država. Ona vjeruje u polet međunarodnog pravosuđa koje označava dolazak nove ere, ereodbacivanja nekažnjivosti, koju je predaja Miloševića učinila uvjerljivijom i dostižnijom nego ikad prije.Velike sile, koje nastoje obuzdati tužiteljicu, brzo će joj razbiti iluzije. Politički pritisci uskoro će se pokazati usmanjenju proračuna, što je manje primjetno od nove rezolucije Vijeća sigurnosti. Jer države imaju svojezahtjeve, ali ne žele javno preuzeti odgovornost za ograničavanje provođenja pravde. Radije svoju odlukuprebacuju na Tribunal. Francuski poslanik pri Ujedinjenim narodima Jean‐David Levitte priznaje to krajem2001. g. na sastanku s Carlom del Ponte: „Vijeće sigurnosti ne može Vam eksplicitno narediti da smanjite brojistraga, a da se ne izloži opasnosti upadanja u zamku odluke koja će štetiti našoj vjerodostojnosti." ASjedinjene Američke Dražave, svjesne da se pravda neće rado podvrći načelu političke realnosti, nemaju vremenana pretek ako Europljani žele pratiti uspješno okončanje rada Haškog suda koje će dati vjerodostojnoststalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Novoj američkoj administraciji do njega uopće nije stalo. Ona će sepotruditi onemogućiti to pravosuđe koje je jako oslabljeno zahvaljujući preokretima na svjetskoj pozornici ikoje bi htjela isključiti iz pravila međunarodne igre kako bi državama vratila vrhovno pravo dijeljenja pravde.Ona će pod cijenu izravnog uplitanja u sudske poslove prekršiti ideal za koji se zalažu međunarodni kaznenisudovi.U nekoliko mjeseci Carla del Ponte, koja je forsirala savez između sudske i političke vlasti kako bi izvelaMiloševića pred Sud u Hagu, postala je napast političarima svih strana. Nekad je bila noćna mora financijskihprepredenja‐ka, trgovaca drogom i njihovih moćnih saveznika. Otkad je stigla u Hag, ona je noćna moraMiloševiću i svim ratnim zločincima koje je podvrgla istrazi, od bivše Jugoslavije do Ruande. Ništa čudno zajednu tužiteljicu. Naprotiv, začuđuje nepovjerenje političkih moćnika koji su stvorili Haški sud. Ono izvire izprotusile koju de facto predstavlja međunarodno pravosuđe. Carla del Ponte kvari im igru, ona je neprijateljnjihova pragmatizma. Što rat u bivšoj Jugoslaviji više blijedi u europskom i američkom sjećanju, to Carla DelPonte više nervira međunarodnu zajednicu kojoj se uvijek žuri okretati stranice povijesti. Tužitelji važu kakvesu šanse da obnove budućnost po mjeri prošlosti, u pričama žrtava i izrazima njihove frustracije, u iskazimakrvnika. Diplomati se brinu za neposrednu budućnost ne opterećujući se prošlošću. Vrijeme pravde nije i