Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Dokazi koji teško tereteU maju 1992., prilikom 16. zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, Mladić upozorava: „Ne možemo očistiti nitisve prosijati da bi odijelili Srbe od ostalih i zadržali samo Srbe, dok bi drugi otišli. Ne znam kako će gospodaKaradžić i Krajišnik to objasniti svijetu. Ej ljudi! To bi bio genocid..." Karadžić odgovara: „Što da radimo akodobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što da radimo ako nas opet budu ubijali i ako još jednom našineprijatelji budu u našoj državi? Europa neće i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje stvori islamska država.To je naš najveći problem. Žele da ostanemo s Hrvatima ujedinjeni u jednoj državi Bosni da bismo kontroliraliMuslimane." Dragan Kalinić, jedan od Karadžićevih glavnih pomoćnika, tada uzima riječ: „Poznajući našeneprijatelje (bosanske Muslimane; op. a.) i njihovu podmuklost, i do koje im se mjere ne smije vjerovati dokne budu fizički, vojno uništeni i satrti što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevamopredijeliti se za prvo rješenje, za rat..."Na jednom drugom zasjedanju Skupštine, 20. jula 1993. Karadžić je obećao „krvoproliće" u Srebrenici, jednomod rijetkih džepova otpora koju nije odnio golemi val etničkog čišćenja koji je, već u proljeće 1992. izbrisao skarte muslimansko, iako većinsko stanovništvo na istoku Bosne, na području koje od Srbije dijeli rijeka Drina.Srbi nisu uspjeli zauzeti tu enklavu krajem zime i ta je zona stavljena pod zaštitu Ujedinjenih naroda. Od tadastrpljivo pripremaju novi napad. Karadžić ponovo 1994. godine pred predstavnicima bosanskih Srba spominjesudbinu muslimanskih enklava istočne Bosne: „Ako međunarodna zajednica s nama postupa kao saživotinjama, mi ćemo se ponašati kao životinje." Četvrtog jula 1994. snage generala Mladića, raspoređene uistočnoj Bosni, primaju prve direktive od svojega generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati, uvježbavati ipripremati vojsku da izvede ovu bitnu misiju: istjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Moramonapredovati. Moramo uvjete života neprijatelja učiniti nepodnošljivima, a njegov privremeni boravak u enklavinemogućim." 8. marta 1995. Karadžić službeno prihvaća instrukcije Mladićeve vojske i potpisuje Direktivu br.7: „Planiranim i dobro pripremljenim borbenim operacijama stvorite nepodnošljivu situaciju potpunenesigurnosti koja neće stanovnicima Srebrenice i Žepe ostaviti nikakve nade u preživljavanje ili život." MiroslavDeronjić, predsjednik općine Bratunac, susjedne općini Srebrenica, čije je etničko čišćenje uspješnoorganizirao 1992. iznosi na suđenju što mu je Karadžić rekao 9. jula 1995.: „Miroslave, moraju svi bitipoubijani (...) svi koje uspijete uhvatiti." 13. jula 1995., kad je enklava pala, pukovnik Ljubiša Beara potvrđujeDeronjiću: „Dobio sam naređenja s vrha, naređenja od voda, da ubijemo sve zarobljenike."Poslije pokolja u Srebrenici, Karadžić objašnjava 15. oktobra 1995. pred Skupštinom bosanskih Srba: „Kaovrhovni zapovjednik bio sam uključen u planove koji se tiču Žepe i Srebrenice, posebno Srebrenice. Osobnosam bacio pogled na planove, a da to ne zna (Mladićev; op. a.) Generalštab. Slučajno sam susreo generalaKrstića i savjetovao mu da ide u Srebrenicu i proglasi pad grada prije nego što budemo mogli istjerati Turkekroz šumu (kao što je javno objavio Mladić 11. jula; op. a.). Odobrio sam tu radikalnu misiju i nemam nikakvegrižnje savjesti što sam to učinio." Na sastancima 11. i 12. jula 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladićprijeti civilnim predstavnicima Srebrenice: „Muslimani mogu birati između preživljavanja i nestanka,razumijete li sudbina vašeg naroda je u vašim rukama, i to ne samo na ovom teritoriju." Mladić zahtijevapredaju bošnjačkih snaga koje su pobjegle preko brežuljaka da izmaknu sudbini koju im je pripremao. Njegovasugovornika, Nesib Mandžića, prebacili su nizozemske „plave kacige", a osam hiljada muškaraca i mladića izenklave pogubljeno je. Samo je ženama, djeci i starcima dato da prežive pod uvjetom da ne pružaju otpor zavrijeme deportacije. Neki će ipak biti ubijeni. ICTY je poslije nekoliko tjedana optužio Karadžića i Mladića zagenocid. Već dvanaest godina ICTY uzaludno zahtijeva njihovo uhićenje.Ni jedan od prisluškivanih razgovora između Miloševića i Karadžića medu onima predanima ICTY‐u, ne odnosise izravno na genocid. Međutim Milošević nije mogao ne znati Karadžićeve genocidne namjere u Bosni, sobzirom na njihove bliske odnose. Tužiteljstvo u Hagu rekonstruiralo je veze koje spajaju predsjedničku palačus poljima smrti preko njegova utjecaja na Karadžića i Mladića. Time dokazuje kako je Milošević izravnosudjelovao u izradi strateških ciljeva zajedničkoga zločinačkog pothvata u Bosni.