Untitled - European Borderlands

***
NJEMAČKI TENKOVI ULAZE U ZAGREB.
Postoje i fotografije. Na jednoj od njih njemačka oklopna jedinica zaustavlja se ispred trgovine
Josip Hertmann i sin. Okupljeni Zagrepčani začuđeno bulje u željezo. Vide se nepovjerljiva ženska
lica u drugom i zbunjena muška lica u prvom planu. Nabili su šešire nisko na oči i ugurali šake u
džepove balonera. Ništa ne čine. Samo se čude.
– Tenkovi...
– Pravi pravcati...
To je naime onaj najavljeni kuglaški pogodak. Pregazili su ih. Jednim potezom. Štoviše, jednim
pogledom. Jednostavno su došli, preorali kolnike, ostrugali fasade i bez ijednog se ispaljenog metka
probili u grad. Onda je netko zaurlao – Halt! – i sve je zastalo. Iz tenkovskih poklopaca provirila
su djeca rastežući se nakon dugotrajne vožnje, namjestila su kape i popravila uniforme, stegnula
obraze u prezir, stisnula oči u oštrice i probola im balone u rukama.
Ruke u vis!
Hajmo! Što čekaju?! Ruke u vis!
Samo polako, bez ikakvih naglih pokreta. Los!
Poraz je sličio pozdravu. Izvukli su ruke iz džepova i dignuli ih visoko u zrak.
– Guten Tag. Willkommen.
Potom su polako, bez ikakvih naglih pokreta, napustili tu fotografiju. No čak i kad su umakli
iz vidokruga, kad su napokon zaključali vrata i spustili rolete, i dalje ih je peklo među lopaticama.
I dalje su bili na nišanu jer zidovi su najednom postali bespomoćni, prozirni i tanki kao novine u
kojima je pak crno na bijelo pisalo da je upravo danas, 10. travnja 1941, dan prije uskrsnuća Božjeg
Sina uskrsnula i Nezavisna Država Hrvatska.
Sklopljen je pakt. Bog i Hrvati.
Tim riječima.
Na radiju je ustaški pukovnik Slavko Kvaternik ponovio nešto slično, obavijestio je slušatelje da
je upravo osnovana nova država te ih pozvao da se pokore samoizabranoj vlasti. Potom je zasvirao
neki talijanski šlager. Na primjer Parlami d’amore, Mariu u interpretaciji Vittoria De Sice.
I što sad?
Ništa, odgovorila je majka.
Ukinuto je višestranačje. Uveden je policijski sat. Doneseni su rasni zakoni i objavljena opća
mobilizacija. Sada je najbolji trenutak da se ne čini ništa, to jest, samo ono što se baš mora. Ostati
kod kuće kada kažu. Izaći na ulicu kada pozovu. Dignuti ruku kada prođu. Klicati, mahati i pljeskati.
Guten Tag. Willkommen. Samo polako i odmjereno, bez ikakvih naglih pokreta, onako kako se to
već mora činiti, jer nije im prvi put da moraju činiti ništa, jedino klicati, mahati, pljeskati i čekati
da odu ovi što su upravo stigli te da ih zamijene sljedeći. A ni ti neće biti ništa bolji, barem koliko
se ona razumije u politiku.
Lopovi. Tako kaže.
Ali tiho.
177
I v a n a S a j k o - P o v i j e s t m o j e o b i t e l j i o d 1 9 4 1 d o 1 9 9 1 , i n a k o n