G a b o r Š e j n - T a j n o p o z o r i š t e njemu. Na dnu bede uskomešani, ničim obuzdani, gorki bes, pomešan s ohološću, predanošću, prinudnom privrženošću i s nešto ljubavi, valjda. Samo što ja baš o tome, o ljubavi, najmanje znam, ako je uopšte i bilo ljubavi među njima, a i ono što znam, nije ništa drugo no što sam sama sebi izmislila, (...) da se ne izgubi baš sasvim (...) u malorekosti bede, u kojoj je tada ogrezao grad, kao u kakvoj ljutoj, poput žuči gorkoj salamuri, ta salamura se cedila sa zidova, ona je davala ukus ljudskim telima. U toj mutnoj salamuri su plivale oči, iz nje su se rađala i deca, njome su bila puna sva grla, i ona je ućutkivala svakoga ko je pokušao bilo šta da kaže. A ja sam ipak htela da govorim, kao da mi je bila potrebna nekakva milost. I toj milosti sam se, ni sama ne znam zašto, nadala od oca, da, već tada od njega, njegova ljubav bi bila pravi dar koji sam, čini se, vremenom ipak izmislila sebi, izmislila, poput onog grada na čiji je skriveni mali trg, ušuškan između građanskih dvospartanica i trosparatnica, neočekivano banuo neko s vestima. Sećam se, kad sam učila da vozim bicikl, naravno na očevom biciklu, koji je bio prevelik za mene, na kraju ulice, gde je trebalo skrenuti prema Kuli-sovuljari, nisam znala šta ću i kako ću, da li da kočim ili da probam da skrenem. Upravljač je počeo da se trese u mojim rukama, izgubila sam ravnotežu. Trotoar je bio preblizu, pala sam na njegov rub, slomila ruku. Bila sam sigurna da je slomljena. Bila je presečena bolom. Nekako sam uspela da stanem na noge, videla sam da mi se meso na podlaktici rascvetalo i da iz njega lipti krv. Nisam imala ništa kod sebe što bih mogla da pritisnem na ranu. Ruka mi je drhtala, nisam bila u stanju ni da je pridržim, jer sam nekako morala da odguram kući očev bicikl. Letimično sam pogledala bicikl, činilo se da nije mnogo oštećen. Napukla je prednja lampa i iskrivio se upravljač. To me nije mnogo zabrinulo, više sam se plašila šta će biti, kad se dozna šta sam učinila sebi, šta će reći mati. Kao da moje telo i nije moje, nego njeno. Njena je moja ruka, noga, vrat, glava. I sad sam to telo upropastila, prelomila nešto u njemu. Ali bol je bio moj. Radovala sam se bolu, a i tome, što se preda mnom nije našla ona, nego otac, kad sam ušla kroz baštenska vrata. Stajao je tamo, video je da sam sva krvava, i bez da je išta pitao, razvukao mi je šamar. Tada sam briznula u plač, nisam ništa razumela, ali sam konačno plakala, imala sam zbog čega. I to je bilo dobro. Cedile su se suze niz obraze, pa niz vrat. I bio je dobar i taj bol, u ruci. Bol sam uvek dobro podnosila, zubari bi me uvek pohvalili, na to je i moja mati uvek bila ponosna. I bilo je još dobro što se sa tim šamarom sve sredilo. Posle takvog šamara ni mati nije mogla bilo šta da kaže, otac ju je tim šamarom preduhitrio, morala je da ostane nema, i da me bez reči otprati kod lekara, sad je prelom ruke već bio oprošten. Stavili su mi ruku u lep, debeli gips, sve do lakta, svako je odmah mogao da vidi šta mi se desilo. Ali nisam mogla sama da se perem, ni da se umivam. Mati me je postavila u jedan emajlirani lavor, nasapunala me od glave do pete, ja sam morala samo čvrsto da stojim, i da pazim da se gips ne pokvasi. Njene ruke su brzo prelazile preko mojih leđa, stomaka, svake večeri na isti način, redom mi je oduzimala ramena, bokove, vrat, ona mi je prala i slabine, unutrašnje strane butina. Činila je to grubo, kao da je prala neki predmet, u žurbi. Pa se ipak nisam opirala, nekako je i to bilo dobro. Pribavila sam oproštaj, a to ni tvrdoća njenog dodira nije mogla da promeni. (...) I tog jutra, kad sam počela da tonem u neiscrpnom unutrašnjem govoru, otac je tako sredio stvari, da ne budem kod kuće, da ne moram da gledam kako će da zakolje iz svinjca izvučenu, na zemlju oborenu životinju. Rekao mi je da otrčim u policijsku stancu, i da ih pitam, da li hoće za ručak pržene džigrice, ili perkelt od bubrega, iznutrica, ako hoće, mogu poslati nekog s nekom posudom. Put prema policijskoj stanici vodio je pored Kule-sovuljare. Danas je tamo škola, prizemna, dugačka žuta zgrada sa sportskim terenima. Dečaci šutiraju loptu, na golu stoji suvonjav, oniži momčić, odjednom su dve lopte upućene prema njemu, sadašnja, sa poliuretanskom oblogom, i starinska, sašivena od tri prsta širokih, žućkasto-smeđih kožnih traka. Zuje prema njemu, jedna okrzne levu stativu, druga mu sklizne u gol između nogu, ne može da ih zaustavi. Stara se šila, navodno, od svinjske kože. Da drugi dečak nije na vreme potrčao za njom, otkrotrljala bi se na kolovoz. Nova lopta, pak, svom silinom udara o ogradu, ograda se od toga sva strese. Pozadi, devojčice, na šljaci, igraju se školice. Treba skakati, na jednoj nozi, iz jednog kvadrata u drugi, tamo i nazad, pravila se u međuvremenu ni u čemu nisu promenila, samo odeća, skakutale smo iz kvadrata u kvadrat, u ono vreme, kad u susedstvu Kule-sovuljare još nije bilo nikakve škole, nikakve zgrade, samo prazan plac, leti more prašine, a u jesen more blata. 94 Majčin i očev život bio je preda mnom nepoznati lavirint, to je i ostao, što god danas rekla o
Tog jutra, bilo je nedeljno jutro, na tom placu igrala su se deca iz kraja, bledunjava, sitnih kostiju i glupava. Ni ranije nisam ostajala sa njima da odskakućem prašnjave kvadrate. Retke kiše su materiju grada, njegov suvi vazduh metalnog ukusa, potklobučeni asfalt, ispucali beton, sve smeće i duvanski dim, sprale u jednu tešku masu, bez uspomena i bez budućnosti, od te mase su bila sazdana i ona, deca iz okoline Kule-sovuljare. Ali sad sam ipak ostala tamo sa njima, mada sam u svojoj nutrini osećala strašnu napetost, jer sam znala da činim nešto što ne bih smela da činim. Da nisam poslušna. Grlo mi se osušilo, kao da su sad iz mene stvarno iscedili svu vlagu. Bila sam i ja od prašine, kosa mi je bila, odeća, sva prašnjava. Ne sećam se kako je vreme prošlo. Već je bilo debelo iza podneva kad sam stigla u policijsku stanicu. Pitala sam da li bi hteli džigericu. Smejali su se grohotom, baš ti je otac potrefio kad da te šalje, odavno su završili s ručkom, i sudove su već oprali. Znala sam šta me čeka. Između majčinog nosa, očiju i usta popucali su šavovi, rastočila joj se glava, nisam bila u stanju da održim njen lik na okupu. Njena usta su vikala: „No, vidi, vidi, gospođica se vratila!”, „Evo kako čovek može da računa na nju!”, a očima je govorila: „Ja ću te istrebiti.”, a nos, nos joj ništa nije govorio, samo je ušmrkivala bes sa neba. Otac je pokazao deset puta veći bes. Zar je zaista bilo tako važno da policajci dobiju ponude? Pa, otac je već odavno napustio policiju. Sad mu je posao da mete dvorište sirkačom ispred upravne zgrade rudnika. Ili je možda reč o nečemu sasvim drugom? A to sasvim drugo – da li su to oni dobro razumeli? Očevo lice se lepo crveni, lepo je, kad se zacrveni od ljutnje, zaista je crveno kao bulka, i već me je i dograbio za nadlakticu, vuče me za sobom uskom, blagom uzbrdicom dvorišta. Otkud zna da sad mora baš ovako da postupi? Šta je to što mu diktira šta treba da radi? U glinastom tlu dvorišta utrto je sve živo, nema ni travčice, ni korovčića, ispred kuće izneta je bela dečja kada, u njoj još mlako, istranžirano meso, rubovi kade su krvavi. Kad je i od koga upisano sve ovo u očeve nerve? Vuče me prema svinjcu, nisam to ja, nisam to ja, nisam ja. Pa zar je i to sad jedan Vavilon? Steže me, njegovi prsti su se utisnuli u moju ruku, bolno. I bolan je i iskrzani zid kuće. Pukotine, zrnca. Ostavljaju mi na koži brazde ogrebotina. I boli me majčin glas, jer majčina usta još uvek govore. Bole reči, sva sam u ogrebotinama. Ali sad ovo, ipak, čini moj otac. Iz njega kulja prekomerna kazna. U jednom lavoru su kosti, u drugom preostale iznutrice, pluća i nešto džigerice. I na rubovima lavora krv, razmazotine krvi i žuči. Ovo sad čini otac, očeva ruka je suva i jaka. Steže mi nadlakticu. I kljocne iza mene zaponac na daščanim vratima svinjca. Zatvorena sam, sad ću na večita vremena biti zatvorena. Propevši se na prste, ako se jako protegnem, vidim napolju oblake na odsečku jesenjeg neba. Polako poprimaju sve tamnije nijanse, čekam da otac dođe po mene i da me pusti. Prevod: Arpad Vicko 95 G a b o r Š e j n - T a j n o p o z o r i š t e
- Seite 3 und 4:
European Borderlands Literature on
- Seite 5 und 6:
Umschlaggestaltung und Layout (Cove
- Seite 7 und 8:
European Borderlands Literature on
- Seite 9 und 10:
Prozac Plus (Die Berge schneiden so
- Seite 11 und 12:
vom Unglücksort entfernt und brach
- Seite 13 und 14:
megkérdőjeleződhet a szakmai tud
- Seite 15 und 16:
Prozak Plus (Planine se usecaju u m
- Seite 17:
a neki - da ga je ubilo više mladi
- Seite 21 und 22:
Kuba Hinter dem Ascheberg liegt der
- Seite 23 und 24:
wussten, Respekt vor ihr hatten. Zu
- Seite 25 und 26:
lánc, amikor tiszta ruhát vett f
- Seite 27 und 28:
Kuba Iza Ašeberga nebo se oslonilo
- Seite 29 und 30:
najmlađa pojčeva ćerka pitala za
- Seite 31 und 32:
álni, avodno macht. nfangen, , ngr
- Seite 33 und 34:
Das Fest Das Ende der Geschichte wa
- Seite 35 und 36:
Csak a vakolat Anya sír. Öregnek
- Seite 37 und 38:
Samo fasada Mama plače. Koža joj,
- Seite 39 und 40:
Ich lasse dich zu „In mir gibt es
- Seite 41 und 42:
der Hoffnung hatten sich die Männe
- Seite 43 und 44:
an n ur hät te ziehe aden beisamme
- Seite 45 und 46: a vásár, és Jusztika végigfutta
- Seite 47 und 48: társa lesz. Megsimogatta a kutyát
- Seite 49 und 50: ät te ziehen sich alles in eine ei
- Seite 51: elfé Fm nešto bolje raspoložena
- Seite 55 und 56: Losziehen in Pécs An einem einmali
- Seite 57 und 58: Elindulni Pécsett (Részletek a T
- Seite 59 und 60: Krenuti u Pečuju (Odlomak) Jednog
- Seite 61 und 62: čojanu kragnu kaputića. Okrećem
- Seite 63 und 64: Bilder einer Ausstellung FEIERLICHE
- Seite 65 und 66: DER SÜDEN; NOCHMAL Auf der Straße
- Seite 67 und 68: Egy kiállítás képei ÜNNEPI MEG
- Seite 69 und 70: Dideregnek az emberek a távoli, p
- Seite 71: JUG Gde se ko zatekao - okretao se
- Seite 74 und 75: Nora Bossong Nora Bossong, geboren
- Seite 76 und 77: N o r a B o s s o n g - W e b e r s
- Seite 78 und 79: N o r a B o s s o n g - W e b e r j
- Seite 80 und 81: N o r a B o s o n g - V e b e r o v
- Seite 82: N o r a B o s o n g - V e b e r o v
- Seite 85 und 86: Heimliche Welten (…) Wenn ich zur
- Seite 87 und 88: So sah mein allabendliches heimlich
- Seite 89 und 90: kommen auf ihn zu, der eine streift
- Seite 91 und 92: E jelenetekre azonban a kép többi
- Seite 93 und 94: porból voltam, csupa por volt a ha
- Seite 95: odnosu na lice hvalisavca, ne ostav
- Seite 99 und 100: Gedichte über (Auszüge) 10. Wie l
- Seite 101 und 102: nicht einige Kulissen abgerissen we
- Seite 103 und 104: Was bleibt unaufgeklärt? Der Trost
- Seite 105 und 106: 19. Az ujj alatt papír pulzál. Va
- Seite 107 und 108: kilopózok magamból, mint láng a
- Seite 109 und 110: 19. Pod prstom pulsira papir. Ili p
- Seite 111 und 112: uglovi, sve bolno prazne materice
- Seite 113 und 114: 111
- Seite 115 und 116: Č Hochzeit im Kreise Ciroki Die ro
- Seite 117 und 118: „Er lebt noch, aber er hat sich u
- Seite 119 und 120: Az első emeleti hosszú folyosón,
- Seite 121 und 122: Vencanje Č u okrugu ČCiroki Crven
- Seite 123 und 124: Krenuo je za ađutantom, stražarem
- Seite 125 und 126: Die Poesie meines Landes I. zu haus
- Seite 127 und 128: Die Zeit, in der du einfach dasitzt
- Seite 129 und 130: Ich tu so als wärst du tot ich tu
- Seite 131 und 132: Bei Mama wuchert ein grauer Star, d
- Seite 133 und 134: szépen nemesen tényleg ismerem ez
- Seite 135 und 136: Büszkeség Tetszik, ahogy apám be
- Seite 137 und 138: milyen könnyen megengedted hogy me
- Seite 139 und 140: Miért nem szemezünk már egymáss
- Seite 141 und 142: lepo veoma plemenito zaista znam to
- Seite 143 und 144: Ponos Volim kako moj otac zakorači
- Seite 145 und 146: kako si mogao da dopustiš da te to
- Seite 147 und 148:
Zašto se više ne gledamo kada se
- Seite 149 und 150:
Morgendliche Dämmerung Cervantes,
- Seite 151 und 152:
Hajnali hasadás Cervantes, a szél
- Seite 153 und 154:
Pucanje zore Servantese, vidim kako
- Seite 155 und 156:
153
- Seite 157 und 158:
Unternehmen Zukunft Zeit verging. U
- Seite 159 und 160:
die Zahl der Urlaubsgäste nach ein
- Seite 161 und 162:
figyelmeztettek. Méréseik eredmé
- Seite 163 und 164:
Poduhvat budućnost (odlomak) Vreme
- Seite 165 und 166:
se činilo, negde sijalo jeftinije.
- Seite 167 und 168:
165
- Seite 169 und 170:
Die Geschichte meiner Familie von 1
- Seite 171 und 172:
Nein, sie können das wirklich nich
- Seite 173 und 174:
980 981 75 76 77 78 79 A családom
- Seite 175 und 176:
szappanos víz, aminek tisztává k
- Seite 177 und 178:
Povijest moje obitelji od 1941 do 1
- Seite 179 und 180:
*** NJEMAČKI TENKOVI ULAZE U ZAGRE
- Seite 181 und 182:
179
- Seite 183 und 184:
XXVIII Der Atlas Mit der Linken dre
- Seite 185 und 186:
XXVIII Az atlasz Bal kézzel megpö
- Seite 187 und 188:
XXVIII Atlas Levom rukom okretala s
- Seite 189 und 190:
187
- Seite 191 und 192:
189
- Seite 193 und 194:
Visual: Emil Kadirić 001, 028-029,