U l r i k e A l m u t Z a n d i g - K u b a raspoložena ali ne našavši nakit, zatražila svoje cigarete, Zeligerova je otišla do ambara svog oca i odvezla traktor kojim je on zimi utovarivao pesak i ugalj u dvorišta, iz garaže, duž glavne ulice sve do jezera. Satima je vadila blato sa obala koje su deca u kupaćim gaćicama prekopavala s ašovima pre nego što bi ga ponovo vratila u jezero. Srebrni lančić ostao je izgubljen. Kasnije su decu pozvali na večeru, a Zeligerova je do noći sedela na blatnjavoj obali jezera pre nego što je traktor odvezla natrag u ambar. To kako vojni kamion, sa Hezusom u tovarnom prostoru, već tri sata prelazi preko brda mogla je samo da zamišlja. Ali to da su još dva i po sata čekali hoće li se ipak pojaviti i oprostiti se od Hezusa nije znala i tu ništa nije mogla da promeni. Na pitanje svog oca kako je mogla da na smetlištu izgubi srebrni lančić za koji niko nije znao otkuda joj, nije ništa odgovorila. Zatvorila je svoje zelene oči i prvi put javno zapalila cigaretu. Krajem avgusta deca su još jednom prošla iza smetlišta ali pre iz dosade, tokom velikog raspusta. Zeligerove su se svi pomalo plašili jer su verovali da može i više da učini sem da bez dozvole sama vozi bager svoga oca. Iako joj to niko nikad nije pokazivao, to su jedino Kubanci učili. Kad ih Zeligerova ne bi čula, deca bi vikala: Zeligerova, Zeligerova! Na točkovima je riba ova. Tri nedelje kasnije jedan osmogodišnjak došao je sa nakitom koji je našao pored pokretne trake. Lančić je bio već zarđao, a Zeligerova je shvatila da to što joj je njen verenik poklonio nije bilo od srebra. To, u stvari, i nije bilo bitno, ostao joj je verenički poklon koji nikakve veze nema sa metalom. Moguće je, međutim, da je imao veze sa mrzovoljnošću vršnjaka koji su u grupicama stajali na fudbalskom igralištu, dok bi ona uveče odlazila do parohijskog doma i satima čekala na poziv koga nije bilo. Četiri meseca kasnije Zeligerova je bacila nakit nazad u jezero i nikada više nije ni reč potrošila na to. Što ne znači da je stvar sa lažnim srebrom nestala sa lica zemlje. Njen otac, takođe, nijednim slovom nije to pominjao, međutim, umesto toga, jeste sve drugo što se ticalo njegove ćerke koja se navodno tako verila. Vrata su se uz tresak otvarala i zatvarala, a neposredno pred Novu godinu Zeligerova se iselila iz kuće u donji stan parohijskog doma. Obično ga je koristio pojac, ali pošto je to mesto bilo ukinuto, te je sada pojac dolazio iz grada, dve sobe iza arhiva crkvene zajednice su ostale prazne. U prednjoj sobi se nalazio drugi priključak parohijskog telefona, a pored njega kristalna pepeljara koju je ponela od kuće. Osim toga, i onih koji bi došli da telefoniraju kada nikog ne bi bilo u parohijskom domu, uvek je na vidnom mestu bila i velika fotografija Fidela Kastra iznad kredenca. Kako su ljudi polazili od toga da se jedna usamljena žena može izjednačiti sa udovicom, posebno ona koja stanuje u pojčevom stanu, to su kasnije generacije smatrale pušača cigare sa bradom za njenog pokojnog muža, a nju lično za pojčevu udovicu Zeligerku. Ona ništa nije objašnjavala, posmatrala je ljude svojim zelenim očima dok su telefonirali zavijajući cigarete. Tokom službe božje uglavnom je sedela u prvom redu, iako su svi osim sveštenika zauzimali mesta tek od petog. Sa čitavom crkvenom zajednicom iza svojih leđa sedela je tu i pevala korale glasnije i za oktavu više nego svi ostali, a sasvim bez kolorature. Pri propovedi Zeligerka ne bi slušala: listala bi po pesmarici, spavala ili išla da se šeta po groblju gde bi, ljuteći rodbinu pokojnika, pravila nered po izgrabuljanim peščanim putevima između grobova. Kad bi se propoved završila, ona bi ponovo sela u prvi red i otvarala pesmaricu. Ali i sam pogled njenih zelenih očiju van službe je doprinosio tome da deca, koja su rođena dvadeset godina kasnije i ništa nisu znala o toj stvari sa lažnim srebrom, imaju poštovanja prema njoj. Kao dokaz vlastite neustrašivosti bi ponekad iz sve snage zazvonila kod nje, a zatim nestajala u vidu lastinog repa. Kasnije više nisu bežala: zato što se inače ništa dalje ne bi dešavalo, zato što su roditelji posećivali razne službe u gradu ili tokom nedelje radili na nekom drugom mestu, i zato što bi subotama obično umorni sedeli u kuhinji i uvijali sarme za nedelju, njihovi sinovi i kćeri radije bi se posadili pod portret Fidela Kastra. Na kraju krajeva i zato što su od Zeligerke dobijali cigarete koje je ona sama zavijala, a čiji pepeo bi mogli da otresaju u kristalnu pepeljaru, ukoliko bi joj leđa pre toga istrljali linimentom. Srebrno jezero sada nije čistije nego onog petnaestog avgusta, ali tome je razlog nekadašnja deponija ispred njega. Deponija se zove Ašeberg. Trebalo bi skrenuti pažnju na činjenicu da ona nije ništa drugo do jedno napušteno smetlište na kome je novi vlasnik zemljišta zasadio travu i mlade voćke breskve. On breskve inače prodaje tek van kruga od deset kilometara, jer mu ih ovako niko ne bi kupio. Iza Ašeberga je smešteno Srebrno jezero. Iz nerazjašnjenih razloga ovde na obali uvek se pomalo oseća na dinamit, ali se zato na površini ogleda nebo i deluje mnogo veće nego u stvarnosti. Dok je pojčeva udovica Zeligerka tokom zajedničinog izleta, kada se prolazilo pored Ašeberga, stajala na obali i pušila, rekla je: iz blizine mi je lepo samo iznutra. Onda je zaćutala, dok oni koji su stajali pored nje nisu u to dublje ulazili, Zeligerka i tako nikada nije odgovarala na pitanja, a sem toga imala je šezdeset devet godina, tada ljude ne treba gnjaviti. Samo jednom ju je 26
najmlađa pojčeva ćerka pitala zašto zapravo ima dve brade ispod usta. Zeligerova se dugo smejala i to za oktavu niže od ostalih koji su stajali oko nje, uhvatila se za dvostruku bradu objasnivši: Zato što tu stanuju moje dve duše, a šta si ti mislila? Nakon toga se ućutala i zavila sebi cigaretu. Ali to je bio jedini odgovor tokom niza godina, a mnogi kažu da to i nije bio odgovor koji bi trebalo ozbiljno shvatiti. Članovi zajednice su zatim krenuli dalje da potraže neku livadu koja je dovoljno udaljena od Ašeberga gde bi postavili stolove na rasklapanje za piknik čitave zajednice. Nedostajalo je još stolica kada je jedna šestogodišnjakinja dotrčala sa upaljačem u rukama – on je u stvari bio namenjen tajnoj cigareti koju je htela da isprosi od Zeligerove. Dosta je potrajalo dok se iz isprekidanog dečjeg glasa, koji se kolebao između smeha i zapomaganja, nije razabralo da je pojčeva udovica Zeligerka odložila suknju, čarape i steznik, i daleko napolju, iznad krovova atlantskog sela, zaplivala u susret horizontu. Kad se helikopter konačno pojavio iznad Ašeberga, deca su počela da uzvikuju: Brže propeler, leti ko geler! Zeligerova je već bila jedna seda tačka pod zatvorenim svodom oblaka koji se prevlačio preko površine Srebrnog jezera, i od njega se ona gotovo nije ni razlikovala. Prevod: Jan Krasni 27 U l r i k e A l m u t Z a n d i g - K u b a
- Seite 3 und 4: European Borderlands Literature on
- Seite 5 und 6: Umschlaggestaltung und Layout (Cove
- Seite 7 und 8: European Borderlands Literature on
- Seite 9 und 10: Prozac Plus (Die Berge schneiden so
- Seite 11 und 12: vom Unglücksort entfernt und brach
- Seite 13 und 14: megkérdőjeleződhet a szakmai tud
- Seite 15 und 16: Prozak Plus (Planine se usecaju u m
- Seite 17: a neki - da ga je ubilo više mladi
- Seite 21 und 22: Kuba Hinter dem Ascheberg liegt der
- Seite 23 und 24: wussten, Respekt vor ihr hatten. Zu
- Seite 25 und 26: lánc, amikor tiszta ruhát vett f
- Seite 27: Kuba Iza Ašeberga nebo se oslonilo
- Seite 31 und 32: álni, avodno macht. nfangen, , ngr
- Seite 33 und 34: Das Fest Das Ende der Geschichte wa
- Seite 35 und 36: Csak a vakolat Anya sír. Öregnek
- Seite 37 und 38: Samo fasada Mama plače. Koža joj,
- Seite 39 und 40: Ich lasse dich zu „In mir gibt es
- Seite 41 und 42: der Hoffnung hatten sich die Männe
- Seite 43 und 44: an n ur hät te ziehe aden beisamme
- Seite 45 und 46: a vásár, és Jusztika végigfutta
- Seite 47 und 48: társa lesz. Megsimogatta a kutyát
- Seite 49 und 50: ät te ziehen sich alles in eine ei
- Seite 51: elfé Fm nešto bolje raspoložena
- Seite 55 und 56: Losziehen in Pécs An einem einmali
- Seite 57 und 58: Elindulni Pécsett (Részletek a T
- Seite 59 und 60: Krenuti u Pečuju (Odlomak) Jednog
- Seite 61 und 62: čojanu kragnu kaputića. Okrećem
- Seite 63 und 64: Bilder einer Ausstellung FEIERLICHE
- Seite 65 und 66: DER SÜDEN; NOCHMAL Auf der Straße
- Seite 67 und 68: Egy kiállítás képei ÜNNEPI MEG
- Seite 69 und 70: Dideregnek az emberek a távoli, p
- Seite 71: JUG Gde se ko zatekao - okretao se
- Seite 74 und 75: Nora Bossong Nora Bossong, geboren
- Seite 76 und 77: N o r a B o s s o n g - W e b e r s
- Seite 78 und 79:
N o r a B o s s o n g - W e b e r j
- Seite 80 und 81:
N o r a B o s o n g - V e b e r o v
- Seite 82:
N o r a B o s o n g - V e b e r o v
- Seite 85 und 86:
Heimliche Welten (…) Wenn ich zur
- Seite 87 und 88:
So sah mein allabendliches heimlich
- Seite 89 und 90:
kommen auf ihn zu, der eine streift
- Seite 91 und 92:
E jelenetekre azonban a kép többi
- Seite 93 und 94:
porból voltam, csupa por volt a ha
- Seite 95 und 96:
odnosu na lice hvalisavca, ne ostav
- Seite 97 und 98:
Tog jutra, bilo je nedeljno jutro,
- Seite 99 und 100:
Gedichte über (Auszüge) 10. Wie l
- Seite 101 und 102:
nicht einige Kulissen abgerissen we
- Seite 103 und 104:
Was bleibt unaufgeklärt? Der Trost
- Seite 105 und 106:
19. Az ujj alatt papír pulzál. Va
- Seite 107 und 108:
kilopózok magamból, mint láng a
- Seite 109 und 110:
19. Pod prstom pulsira papir. Ili p
- Seite 111 und 112:
uglovi, sve bolno prazne materice
- Seite 113 und 114:
111
- Seite 115 und 116:
Č Hochzeit im Kreise Ciroki Die ro
- Seite 117 und 118:
„Er lebt noch, aber er hat sich u
- Seite 119 und 120:
Az első emeleti hosszú folyosón,
- Seite 121 und 122:
Vencanje Č u okrugu ČCiroki Crven
- Seite 123 und 124:
Krenuo je za ađutantom, stražarem
- Seite 125 und 126:
Die Poesie meines Landes I. zu haus
- Seite 127 und 128:
Die Zeit, in der du einfach dasitzt
- Seite 129 und 130:
Ich tu so als wärst du tot ich tu
- Seite 131 und 132:
Bei Mama wuchert ein grauer Star, d
- Seite 133 und 134:
szépen nemesen tényleg ismerem ez
- Seite 135 und 136:
Büszkeség Tetszik, ahogy apám be
- Seite 137 und 138:
milyen könnyen megengedted hogy me
- Seite 139 und 140:
Miért nem szemezünk már egymáss
- Seite 141 und 142:
lepo veoma plemenito zaista znam to
- Seite 143 und 144:
Ponos Volim kako moj otac zakorači
- Seite 145 und 146:
kako si mogao da dopustiš da te to
- Seite 147 und 148:
Zašto se više ne gledamo kada se
- Seite 149 und 150:
Morgendliche Dämmerung Cervantes,
- Seite 151 und 152:
Hajnali hasadás Cervantes, a szél
- Seite 153 und 154:
Pucanje zore Servantese, vidim kako
- Seite 155 und 156:
153
- Seite 157 und 158:
Unternehmen Zukunft Zeit verging. U
- Seite 159 und 160:
die Zahl der Urlaubsgäste nach ein
- Seite 161 und 162:
figyelmeztettek. Méréseik eredmé
- Seite 163 und 164:
Poduhvat budućnost (odlomak) Vreme
- Seite 165 und 166:
se činilo, negde sijalo jeftinije.
- Seite 167 und 168:
165
- Seite 169 und 170:
Die Geschichte meiner Familie von 1
- Seite 171 und 172:
Nein, sie können das wirklich nich
- Seite 173 und 174:
980 981 75 76 77 78 79 A családom
- Seite 175 und 176:
szappanos víz, aminek tisztává k
- Seite 177 und 178:
Povijest moje obitelji od 1941 do 1
- Seite 179 und 180:
*** NJEMAČKI TENKOVI ULAZE U ZAGRE
- Seite 181 und 182:
179
- Seite 183 und 184:
XXVIII Der Atlas Mit der Linken dre
- Seite 185 und 186:
XXVIII Az atlasz Bal kézzel megpö
- Seite 187 und 188:
XXVIII Atlas Levom rukom okretala s
- Seite 189 und 190:
187
- Seite 191 und 192:
189
- Seite 193 und 194:
Visual: Emil Kadirić 001, 028-029,