download - Centar za napredne studije

S a v r e m e n e m u s l i m a n s k e d i l e m e
danu, a osobi koja pogriješi – kao što se vidi iz navedenog hadisa –oprošteno
je i to joj se ne uzima za zlo.
Na osnovu toga, nije razborito niti je Šerijatom dopušteno smatrati
sljedbenike islamskih mezheba griješnicima, zato što njihovi imami,
koji su griješili u ponuđenim rješenjima, nisu kod Allaha griješni, nego
ih kod Allaha čeka nagrada za njihov idžtihad, kako to jasno stoji u
sahih-hadisu koji smo ranije citirali.
Kada znamo da osoba koja pogriješi u ponuđenom rješenju po određenom
parcijalnom pitanju nije kod Allaha griješna za to, nego je, in ša’allah,
nagrađena za to; onda niko nema pravo smatrati griješnim onoga
koga je Allah od toga sačuvao, kao što niko ko vjeruje u Allaha, Njegovog
Poslanika i Sudnji dan nema pravo smatrati nevaljalim alima koji se –
iskreno i Allaha radi – bavio idžtihadom u određenom parcijalnom pitanju,
pa nije imao potpuni uspjeh u tome. Zaista je nedolično ponašanje
razumom obdarene osobe koja proglašava novotarom onoga čiji se idžtihad
ne slaže sa njegovim mišljenjem u određenim parcijalnim akaidskim,
fikhskim ili programskim pitanjima. Na osnovu toga, smatrati griješnim
imama-mudžtehida, čija je pogreška u idžtihadu moguća, može imati za
posljedicu suprotno mišljenje, tako da bi griješni mudžtehid imao pravo
smatrati griješnim onoga ko njega smatra griješnim. Isto bi se moglo
odnositi i na onoga ko mudžtehida smatra razvratnim ili novotarom, a u
svemu tome je tako očita krajnost i pretjerivanje.
Pored ovog principa koji odobravaju Šerijat i razum, sve upućuje
na nemogućnost ljudske nepogriješivosti u idžtihadu. Nepogriješivost
ni prije ni poslije Kur’ana i hadisa neće biti zastupljena kao rezultat
ljudskog nastojanja. Kada se zna da je ljudska nepogriješivost nemoguća,
otkuda onda pravo nekome da ljude sa drugačijim idžtihadom, u
svojim sumnjivim nastojanjima, zamišljenom fanatizmu i zajažljivom
pretjerivanju smatra griješnicima, razvratnicima i novotarima.
Zbog toga razilaženja sljedbenika mezheba po određenim akaidskim,
fikhskim ili programskim pitanjima ne moraju nužno biti grijesi
i ružna djela koja se moraju osporiti i negirati. Zna se da se nešto ne
može proglasiti haramom ukoliko za to ne postoji jasan i nedvosmislen
118