Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 11 (2005), br. 42, str. 3 do 21 Kragi}, B.: Tipologija `enskih zvijezda ameri~kog filma
stavnica tipa najbli`a ’egzoti~nosti’ i ekstravaganciji fatalne
`ene, potom Norma Talmadge, Mae Murray, Vilma Banky,
Barbara LaMarr, Dolores Costello, Dolores Del Rio. 29 Po~etkom
zvu~noga razdoblja tip stagnira pa Peterli} nalazi razlog
u deplasiranosti ideje o `enskoj samosvojnosti (Peterli},
1990: 166), a Patalas smatra da »ekscentri~ne dame nisu nudile
prakti~na rje{enja za svladavanje stvarnosti u razdoblju
ekonomske krize koja je postavila zahtjev za optimisti~kijim
projekcijama« (Patalas, 1963: 88). Mondenka istodobno nije
nudila ni takav odmak od zbilje kao vamp pa Patalas zaklju-
~uje kako je mondenka u vampu Grete Garbo »do`ivjela
apoteozu otu|ena od aktualne zbilje, kao potpuna projekcija«
(Patalas, 1963: 88). Od predstavnica tipa iz nijemoga
razdoblja kontinuiranu karijeru 1930-ih (dapa~e i najve}e
uspjehe) ostvaruje jedino Norma Shearer, kao ina~ica tipa
koju Haskell naziva rafiniranom damom, u kojoj se gotovo
posve gube negativne konotacije tipa. Tada pak, reprezentativnije
od Norme Shearer tip nastavljaju Bette Davis te Joan
Crawford, koje »su utjelovljavale dilemu moderne Amerikanke
da istodobno bude dru{tveno priznata i voljena« (Patalas,
ibid.). Ve} Patalas zapa`a proturje~ja koje tip u tom
stadiju utjelovljuje pa za Davis utvr|uje da je »u najrazli~itijim
vrstama filmova bila izvana aktivna, energi~na i autoritarna,
ali iznutra nesigurna i neuroti~na« (Patalas, 1963:
89), a primjer za tu tvrdnju su sve njezine klasi~ne uloge bez
obzira imaju li pozitivan (Mra~na pobjeda, Sve o Evi) ili negativan
(Pismo, Male lisice) predznak. Takva se ocjena poklapa
s konstatacijom Haskellove da je nezavisna `ena, zbog
stalna sukoba s dru{tvenim restrikcijama postavljanima prema
`eni, ujedno »neuroti~na `ena« (Haskell, 1987: 214). Peterli}
ispravno napominje da mondenka tada »dobiva na
dru{tvenoj uvjerljivosti kakvu nije imala u svom klasi~nom
razdoblju, a ovo se posebice odnosi na Bette Davis u filmu
Male lisice« (Peterli}, 1973: 29). Posljednja je uloga temeljno
realisti~na (u smislu psiholo{ke motivacije i potpuna nedostatka
romanti~nih impulsa) ina~ica tzv. ju`nja~ke ljepotice,
koju Haskell smatra »zbog svog podrijetla prirodnom super`enkom.
Mu{karci i okolina tretiraju je na~inom koji je
blizak obo`avanju... umjesto da se pobuni i izgubi svoj status,
ona iskori{tava tu poziciju (nikad se potpuno ne podaju-
}i) da bi stekla mo} nad mu{karcima. Atraktivna, ~ak magnetske
privla~nosti, ona nije izrazito seksualna; unutarnja
represija koju osje}a posljedica je viktorijanskog duha, i ona
se instinktivno odupire bilo kojoj situaciji u kojoj bi mogla
izgubiti samokontrolu« (Haskell, 1987: 215). Takav opis
prispodobiv je protagonisticama filmova Jezabel i Zameo ih
vjetar, Bette Davis odnosno Vivien Leigh. 30 Davis }e poslije
u filmu Druga strana {ume dovesti taj tip do parodije, dok je
lik Scarlett zanimljiv i zbog napomene Haskellove, koja na
primjeru tog lika mondenku zapravo postavlja u relaciju
spram flappera, tvrdnjom da je ona »ju`nja~ka verzija flappera
u ambijentu prije gra|anskog rata, `ena koja se suprotstavlja
svim konvencijama osim seksualnih« (Haskell, 1987:
125). Iako sam Patalas Joan Crawford obra|uje u kontekstu
flappera, on je to~no stavlja u relaciju s Bette Davis. Haskell
uvi|a njezin prelazak iz flappera u samosvjesnu zvijezdu po-
~etkom 1930-ih i, kao simptomati~an, navodi film Ki{a u
kojem tuma~i prostitutku. [tovi{e, Crawford ulogom u fil-
Joan Crawford
mu Opsjednuta unutar istoga filma i lika predo~ava transformaciju
od nesmotrena flappera preko mondenke do naposljetku
`ene koja se posve}uje mu{karcu na na~in dobre
prijateljice pa zapravo prva ujedinjuje elemente mondenke i
dobre prijateljice. Navedeni primjer potvr|uje Dyerovu postavku
o Crawford kao reprezentativnoj predstavnici tzv.
zvijezde koja se obnavlja (regenerating star), odnosno koja,
da bi zadr`ala status zvijezde, s lako}om mijenja tip prilago-
|avaju}i se mijenama u ukusu publike i novim tendencijama
(vidi u Dyer, 1986: 1-2, 7, 15), a {to potvr|uje i tvrdnja Haskellove
da »Joan Crawford pru`a sjajan komentar promjena
ukusa i poimanja« (Haskell, 1987: 175). Ipak, ona se ni u
jednoj ulozi nije pribli`ila osobinama Bette Davis i Vivien
Leigh kao ju`nja~kih ljepotica, iako je primjerice u @enama
predstavljala negativni pol mondenke suprotstavljen Normi
Shearer kao damskom, pozitivnom polu tog tipa. Suprotno
tome, u filmu Lice jedne `ene Crawford }e, ponovno mijenjaju}i
tip tijekom filma, od {efice bande ucjenjiva~a, dakle
tipa negativke koja je svjesno izabrala put kriminala (i u tom
smislu korespondiraju}i sa zlim `enama odnosno o`ivjelim
fatalnim `enama karakteristi~nima za film noir) naposlietku
postati emocionalna `ena posve}ena mu{karcu i obitelji, do-
{av{i na granicu dobre prijateljice. Stoga nam se ~ini opravdanim
{to Haskell Joan Crawford smje{ta u super`enke
(drugu kategoriju nezavisne `ene), {to je temeljno kategorija
koja obuhva}a ve}inu protagonistica (i glumica) tzv. `enskih
filmova31 i koja zapravo spaja temeljna obilje`ja mondenke
s nekim osobinama tipa dobre prijateljice. 32
Osim u Joan Crawford, osobine mondenke i dobre prijateljice
preple}u se i u Lauren Bacall, koju sam Patalas ubraja u
dobru prijateljicu, te Greer Garson, koja 1940-ih od Norme
Shearer preuzima i nastavlja liniju dama (u njezinu slu~aju
uzornih gra|anki), kao i Deborah Kerr, koju Patalas karakterizira
kao »uzornu viziju damskosti kao pandana d`entlmenstva«
(Patalas, 1963: 90). 33 I u jo{ nekih glumica koje Patalas
11
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 42/2005.