Hrvatski filmski savez

50
A
@IVOT JE MORE
Mar adentro
Francuska, [panjolska, Italija, 2004 — pr. Canal+,
Eurimages, Eyescreen S.r.l., Filmanova, Himenóptero,
Lucky Red, Sociedad General de Cine
(SOGECINE) S.A., Sogepaq, Televisión Española
(TVE), UGC Images, Alejandro Amenábar, Fernando
Bovaira — sc. Alejandro Amenábar, Mateo Gil;
r. ALEJANDRO AMENABAR; d.f. Javier Aguirresarobe;
mt. Alejandro Amenábar — gl. Alejandro
Amenábar; sgf. Benjamín Fernández; kgf. Sonia
Grande — ul. Javier Bardem, Belén Rueda, Lola
Dueñas, Mabel Rivera, Celso Bugallo, Clara Segura,
Joan Dalmau, Alberto Jiménez — 125 min — distr.
Blitz
Dvadeset i osam godina od kobnog skoka
u more, koji ga je prikovao za krevet i izru-
~io do`ivotnoj skrbi obitelji, kvadriplegi-
~ar Ramon tra`i saveznike u borbi za ’pravo
na umiranje’.
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 11 (2005), br. 42, str. 45 do 84 Kinorepertoar
Glumac Javier Bardem (Ramón) pojavljuje
se u Amenábarovu filmu u dva
razli~ita izdanja. Jedan Bardem, razbacani
macho kakva poznajemo iz {panjolskoga
filma devedesetih ([unka,
{unka, Zlatna muda), nakratko se pojavljuje
u reminiscenciji drugog Bardema,
pomno preobra`enog u sredovje~na
vegetiraju}eg invalida, koji ve}inu
filma `ivi u bolesni~koj postelji. Izme-
|u vertikalne i horizontalne glum~eve
pojave ne stoji samo vi{e od ~etvrt stolje}a
`ivota njegova filmskoga lika. Dijeli
ih i udaljeni protagonist filma:
more. Nepokretni Ramón svakodnevno
ga ~eznutljivo promatra kroz prozor
svoje sobe, a ta ~injenica osloba|a
daleko i veliko (meta)fizi~ko plavetnilo
svakog vi{ka zna~enja. Jer, u njegovu
slu~aju, more mo`e biti samo jedno:
metafora neoskvrnute i neobuzdane
tjelesnosti, punine `ivljenja, onoga {to
bi nakon toliko godina nepomi~nosti
nedostajalo ~ak i najproduhovljenijem i
najnjegovanijem kvadriplegi~aru. Obdaren
poetskom mudro{}u (kojom
stvara stihove) i osmijehom (kojim,
kako sam ka`e, pla~e), okru`en skrbi
obitelji (koja ga sili `ivjeti) i razumijevanjem
prijateljica (koje mu ’poma`u’
umrijeti), le`e}i Bardem/Ramón ipak
`udi za onim uspravnim i sna`nim
Ramónom/Bardemom sa stijene, koji je
jednim skokom stopio eros i thanatos,
a izme|u sebe i tvarnoga mora stvorio
nepremostivu fizi~ku distancu. Jo{
budna, ali nezadovoljena erosa, umrtvljenih
udova i `ivih sje}anja, sada `eli
nestati.
Iako se njegova tema po tko zna koji
put pokazala djelotvornim mamcem za
odre|enu vrstu publike i `irija, donijev{i
Bardemu prigodu da poka`e i drugu
(kamelenonsku) stranu svoje gluma~ke
persone (gdje pogledi, mimika i
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 42/2005.
koncentracija poma`u vi{e od mi{i}a),
a Amenábaru poslovi~no empati~no
’raspolo`ena’ Oscara, @ivot je more
uvelike se razlikuje od mnogih ’pozla-
}enih’ filmskih prikaza hendikepiranih
osoba. Dok oni uglavnom zagovaraju
`ivot, pou~avaju}i kako se mo`e `ivjeti
i s TJELESNIM nedostacima, ili zahtijevaju
razumijevanje okoline za hendikepirane
osobe, a usput ne{tedimice izmamljuju
suosje}anje, Amenábarov
film odmjereno se zala`e za (prikra}eno)
pravo na izbor smrti (ne samo)
osoba grani~ne egzistencije poput
Ramóna. Impliciraju}i da je (zdravo) tijelo
temeljni i nenadoknadivi medij
`ivljenja, on ujedno psiholo{kom argumentacijom
i meditativnim digresijama
jo{ sna`nije brani ono {to precizira
izvorni {panjolski naslov filma: unutra{nje
more ili mar adentro. To je ono
individualno i neponovljivo u svakoj
osobi, nepoznato i nedoku~ivo slovu
zakona, eti~kim kodeksima i religijskim
u~enjima, pa ~ak i bli`njima koji