Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 11 (2005), br. 42, str. 3 do 21 Kragi}, B.: Tipologija `enskih zvijezda ameri~kog filma
Mary Pickford
~ave (svijetle) kose, srcolikih usana, velikih o~iju i trepavica,
~emu mo`emo pridodati da je vezana gotovo isklju~ivo za
filmsku melodramu, koja se u razdoblju nijemoga filma
izravno poeti~ki nastavlja na istoimeni kazali{ni `anr kao i
knji`evna djela sli~nih svojstava, {to su bila osobito popularna
u drugoj polovici 19. stolje}a. Odgovara istoimenim tipovima
u Morina (vidi Morin, 1984: 20; on je atribuira kao
nevinu ili nijemu djevicu) i Haskell (vidi Haskell, 1987: 46).
Patalas navodi kako se prve predstavnice tipa javljaju po~etkom
1910-ih kao prve filmske zvijezde uop}e: Florence Turner
i Florence Lawrence, a tip dominira sve do po~etka
1920-ih, s najistaknutijim predstavnicama Mary Pickford,
Lillian Gish, Mae Marsh te Carol Dempster, Bessie Love i
Dorothy Gish. Mary Pickford, kao prva me|unarodna filmska
zvijezda, utjelovljavala je »mladu djevojku dje~je nevinosti
koja se suprotstavlja isku{enjima« (Patalas, 1963: 19).
Me|utim, kao zvijezda iznimne popularnosti i utjecaja, ona
ve} i nadvladava okvire ideal-tipa ({to je redovit slu~aj sa
svim najistaknutijim predstavnicima pojedinoga tipa, tako
da glumci koji u potpunosti ispunjavaju, ali ne prekora~uju
na~elnu definiciju nekoga tipa nikad nisu najve}e zvijezde,
nego zvijezde srednjega ranga ili B-filmova, dok u najve}ih
zvijezda dolazi do povratne sprege tipa i individualnog zna-
~enja). Tako i sam Patalas zapa`a da je »njezino djevi~anstvo
zarana dobilo elemente perverznoga, a ona je sama ~esto
sebe prikazivala u dje~jem izdanju i nakon {to je njezin {arm
po~eo nositi obilje`ja koketerije« te da njoj »nevinost nije
bila bit nego sredstvo zavo|enja i maska« (Patalas, 1963:
20), odnosno na njezinu primjeru utvr|uje da je »djevica u
4
biti iznutra bila nimfa« (Patalas, 1963: 22) uspostavljaju}i
tom postavkom izravnu vezu s kasnijim tipom nimfete. Do
gotovo identi~nih zaklju~aka dolazi i Haskell: »^ak i kad je
bila u svom najan|eoskijem liku, Mary Pickford nije bila
ameri~ka Pepeljuga ili Snjeguljica ~iji bi jedini izraz zna~aja
bila sitna no`ica ili ljupko lice. Ona je bila buntovnica koja
je, u duhu sentimentalnosti, branila potla~ene i siroma{ne
protiv bogatih, siro~ad protiv razma`ene bogata{ke djece.
Bila je dovoljno snala`ljiva da se izvu~e iz svake nevolje. [tovi{e
bila je sposobna i za ironiziranje vlastite slike, primjerice
u Pollyanni« (Haskell, 1987: 60).
Za Lillian Gish Patalas ka`e da je »tuma~ila ina~ice Pickfordi~inih
likova, `rtve mu{ke pohote i bijesa, likove progonjene
nevinosti, psihologije `rtve ispunjene uznemireno{}u« te
zaklju~uje da je »njezin romanti~ni {arm bio autenti~niji od
onoga Pickfordove« (Patalas, 1963: 23). Haskell pak ustvr-
|uje da je ona kao »najstaromodnija od svih Griffithovih junakinja,
ujedno uvelike i emocionalno naj~vr{}a i najintenzivnija«
(Haskell, 1987: 56) navode}i kao primjer Griffithove
Slomljene cvjetove i Put prema istoku, dok Richard Koszarski,
sla`u}i se s Patalasovom ocjenom o samosvijesti njezina
gluma~kog stila ({to joj je po Patalasu omogu}ilo da kao
karakterna glumica nastavi karijeru i u zvu~nom filmu) navodi
da je ona »dugo nadahnjivala svoje obo`avatelje snovima
o romanti~nim metaforama, s vizijama blijedih pupoljaka
i bijelih golubova koje su se ponavljale dok novi nara{taji
gledatelja nisu otkrili rijetku delikatnost i duh u njezinim
kreacijama« (Koszarski, 1994: 291). Od daljih predstavnica
tipa, Mae Marsh je bila »nasljednica Pickfordove kod Grifitha...
uglavnom igraju}i mlade djevojke koje su sazrijevale
kroz te{ka iskustva u ozra~ju kraja 19. stolje}a« (Patalas,
1963: 24). Haskell me|utim za nju konstatira da je »sofisticiranija,
odraslija, urbanija od Lillian Gish« (Haskell, 1987:
56) te da najavljuje Carol Dempster, junakinju kasnijih Griffithovih
filmova. Na sli~an na~in Patalas kontekstualizira
Lillianinu mla|u sestru Dorothy Gish napominju}i da je ona
poput ostalih Griffithovih glumica »viktorijanski nedu`na,
ali realisti~nija, optimisti~nija, manje krhka, a i manje djetinja
od primjerice Mary Pickford te da njezin lik priprema prelazak
na flapper« (Patalas, 1963: 23). 6 Carol Dempster dalji
je stupanj u razvoju tipa te je ona po Haskell »modernija i
samodostatnija od Lillian Gish, ujedno junakinja s kojom se
dana{nja publika najlak{e mo`e nositi« (Haskell, 1987: 57),
a Bessie Love varira tip s izra`enijim komi~arskim talentom
(vidi Patalas, 1963: 24). Ideal plave nevine djevojke nestaje
u drugoj polovici 1920-ih kao staromodan zajedno sa svojim
ranijim antipodom fatalnom `enom, a nakon {to je pro{ao
spomenute varijacije. Patalas zapa`a kako ga ve} 1923. ZaSu
Pitts karikira u Pohlepi E. Von Stroheima, a crte djevice osim
u flapperu (istaknuta predstavnica tog tipa Colleen Moore
zapo~ela je karijeru glume}i nevine djevojke), potkraj 1920ih,
po dolasku zvuka, opstaju i u tipu dobre prijateljice, 7 posebice
u najoptimisti~nijih predstavnica tipa, onih gotovo
potpuno li{enih emancipacijskih ili buntovni~kih zna~ajki i
impulsa poput June Allyson i, napose Doris Day, koju Haskell
naziva »profesionalnom djevicom« (Haskell, 1987:
263), ~emu }emo se vratiti pri razmatranju same dobre prijateljice.
Svojstva tipa najprisutnija su kod dje~jih zvijezda,
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 42/2005.