Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 11 (2005), br. 42, str. 41 do 44 Heidl, J.: Dani iranskog filma
Mahmoud Kalari
Farhad Mehranfar
mova. Ni jedan se, primjerice, ne zove Slagalica strave, Roboti,
Paparazzi, Cura na zadatku: Lijepa i opasna ili Napad
na policijsku postaju 13, da spomenemo samo neke novije
holivudske naslove. Umjesto takvih ’atrakcija’ koje sugeriraju
akciju, dinamiku, uzbu|enje, pogled u budu}nost, dramati~nost,
napetost i tome sli~no, iranski se filmovi radije zovu
Mrtva priroda, Drvo `ivota, Oblak i sunce, Putnik s juga ili
Ro|enje jednog leptira.
Kada bi nas netko tko nije vidio nijedan iranski film, a ina-
~e je upoznat s povije{}u kinematografije, pitao ~emu to sli-
~i, najlak{e bi, a i u opisnom smislu poprili~no dobro, bilo
povu}i usporedbu s talijanskim neorealizmom. No, ’{tos’
privla~nosti suvremenog iranskog filma nije u tome {to bi on
opona{ao talijanski neorealizam, nego u tome {to u dana{nje
vrijeme podsje}a na pomalo zaboravljene ’stare vrijednosti’
filmotvora~ke neposrednosti, jednostavnosti i iskrenosti.
Iranski redatelji, k tome, ne ostavljaju dojam da se na talijanski
neorealizam nadovezuju svjesno ili programski. Oni
samo rade filmove onako kako osje}aju i misle da treba, a to
{to je prije pedeset-{ezdeset godina u Italiji postojalo ne{to
dosta sli~no tek je puka slu~ajnost. Do`ivljaj i rezultat nalik
su situaciji u kojoj bi u nekoj zemlji neki daroviti ljudi danas
prvi put otkrili mogu}nosti kamere i filmske vrpce te entu-
42
zijasti~ki, a da nikada nisu ~uli za Chaplina, Griffitha, Ejzen-
{tejna, Mélièsa, Stillera... po~eli snimati odli~ne nijeme filmove.
Da, sve je to ve} na neki na~in napravljeno, ali svje`ina
novog otkri}a poznatom donosi i novu zanimljivost, razli~itu
od one kada bi se pothvata prihvatio odli~an poznavatelj
filmske povijesti koji je ba{ odlu~io snimati filmove u
ovom ili onom izvantrendovskom/’demode’ stilu.
Dakle, od {est filmova prikazanih na ovim Danima iranskog
filma ~etiri su bila ’vrlo tipi~na’, jedan pomalo ’atipi~an’, a
tek je jedan ozbiljnije razo~arao.
Mrtva priroda
Najstariji prikazani film Mrtva priroda S. S. Salessa atipi~no
se oslanja na strogi formalizam.
Minimalisti~ko, gotovo eksperimentalno ostvarenje, s jakim
okusom stvarnosne autenti~nosti, smje{teno je u 1960.godinu,
u neki pust i ravan dio Irana, na pru`ni prijelaz na kojem
je zaposlen radnik `eljeznice, nepismeni starac Mohammad
Sardari, ~ija je jedina zada}a vi{e puta dnevno ru~no
spustiti i podi}i brklju. Kad dobije rje{enje o odlasku u mirovinu,
Mohammad ne zna {to bi sa sobom, ali ne onako
kao u zapadnja~kim filmovima kada se svje`i umirovljenici
suo~avaju sa svojevrsnom du{evnom krizom, nego mnogo
ozbiljnije — u trideset godina rada nije od male pla}e uspio
ni{ta u{tedjeti, niti ima gdje `ivjeti nakon {to ode iz sobe u
vlasni{tvu `eljeznice u kojoj je stanovao sa `enom i sada
odraslim sinom.
Iznimno {tur u doga|ajima, situacijama i ambijentima — gotovo
se sve doga|a na jednom mjestu u dva-tri prostora, dijaloga
jedva da ima, radnja je svedena otprilike na dizanje i
spu{tanje brklje, pijenje ~aja, pu{enje, jedenje — i izveden u
primjerenu redateljskom stilu dugih stati~nih kadrova, Mrtva
priroda nudi jednostavnu, ali sugestivnu sliku gotovo besmislena
`ivota priproste, neobrazovane obitelji bez imalo
duha i znati`elje, kao i kritiku dru{tva koje uop}e ne zapa`a
problem. Dani Sardarijevih svedeni su na zamornu i dosadnu
rutinu u kojoj se uistinu ne doga|a ni{ta, a iako nema naznake
o njihovim mogu}im nekada{njim idealima, prili~no
je jasno da ih je do takva obamrla stanja dovela neima{tina
(unato~ Mohammadovoj dr`avnoj slu`bi), koja im ne omogu}uje
ni da ~itaju novine, ni da imaju televizor ili radio, kao
ni bilo kakav izvanjski poticaj za bilo kakvo intelektualno
djelovanje. Mo`emo se, dodu{e, pitati za{to nemaju barem
neki banalan hobi ili zanimaciju poput vrtlarstva ili uzgajanja
cvije}a, no uz nedovoljno poznavanje iranske kulture i
obi~aja, na to ne mo`emo odgovoriti. Mo`da su Sardarijevi
`rtve drugih, ’vi{ih sila koje ne razumiju’, a mo`da su jednostavno
stra{no tupi ljudi kojima ni{ta ne pada na pamet.
Nagla{eno spor ritam nedvojbeno odgovara sadr`aju i ideji,
dosljedni minimalizam nije te{ko cijeniti, a spoj formalizma
i realisti~nosti neobi~no je uspje{an, no cjelinu je ipak naporno
gledati, premda naposljetku posti`e ono {to `eli i pru`a
do`ivljaj koji razmjerno zadovoljava. Na filmskom festivalu
u Berlinu Mrtva priroda nagra|ena je ~etirima nagradama,
me|u kojima Srebrnim medvjedom i nagradom FIPRESCI-a
za re`iju.
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 42/2005.