Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

Dinamiziranje konture i vibrantan tretman epiderme, koji
ne zahtijevaju veliku pokretljivost promatrača, a susrećemo
ih u većem dijelu Meštrovićeva bečkoga opusa, posljedica
su usvajanja poučaka Rodinova kiparstva, dok pariškim
segmentom njegove produkcije dominira iskustvo imperativa
obilaženja oko skulpture. Kako god bilo, u ovoj skulpturi Ivana
Meštrovića možemo prepoznati svojevrsnu energičnost, koja
nije strana ni postulatima koje iznosi sam Filippo Tommaso
Marinetti. Među futurističkim djelima dovoljno je izdvojiti
skulpturu Umberta Boccionija Jedinstveni oblici kontinuiteta
u prostoru (1913.), pa da uočimo mogućnost interpretacijskog
dijaloga između različitih rješenja slične kiparske problematike.
Ne samo da je zanimljivo usporediti metodu oblikovanja
dinamičke komponente u radu obojice kipara, već i način
na koji i jedan i drugi koriste Rodinovo iskustvo u vlastitim
interpretacijama. Jedan je, nakon iskustva pokrenute opne
skulpture, sklon preuzeti postulat obilaženja oko nje, drugi je,
pak, iskustvo “dezintegracije” skulpturalne mase i simuliranje
pokreta kroz vibrantan tretman epiderme doveo do krajnjih
konsekvenci.
Dinamičku kvalitetu pokazuju i neka djela Ivana Meštrovića
iz kasnijeg razdoblja na čije paralele upozorava i kipar Kosta
Angeli Radovani, dvosmisleno ističući kako je Ivan Meštrović
poduzeo više eksperimenata negoli svi drugi kipari zajedno:
“Ipak, najčudnije je kod toga, da nisi posegao za morfološkim
ludilom koje pruža Meštrovićev opus, i nisi pročitao, koliki je
uragan prošao ispod njegovih ruku. Smeta te ‘antropomorfna tema’,
znam, ali on je pošao za značajnom destrukcijom mase, tako da bi
njegova ‘Zahvalnost’ (Francuskoj) mogla biti tretirana ne analogno
Đukinu, nego bolje od njega, kao isto tako asinhrona teza ‘novog’
kiparskog gledanja ‘inspiriranog’ recimo Boccionijem. (…) Za mene
140
Ivan Meštrović,
Pietà, 1914., fototeka
Galerije Meštrović,
Split