Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

na izložbu 1923. godine i to s impozantnim brojem izložaka.
U okviru skulpturalnih postava Proljetnog salona, moguće je
izlučiti stanovit broj djela koja pokazuju tendenciju prema
sintetiziranim, geometrizirajućim prikazima. Mislimo, na
primjerna portretna djela Petra Palavicinija, umjetnika ne
puno mlađeg od Meštrovića čija poetika, međutim, neće postati
dominantnim smjerom razvoja hrvatske skulpture.
Već u sljedećem razdoblju, umjetnici se vraćaju socijalnim
temama, reflektirajući stvarnu društveno-ekonomsku situaciju.
Takvoj reakciji treba prispodobiti socijalni program i izrazito
kritički motiviranu aktivnost Udruženja likovnih umjetnika
“Zemlja”. U osnivanju Udruženja sudjelovat će dva kipara,
isticana kao mogući mostovi prema drugoj polovici 20. stoljeća:
Frano Kršinić (1897.-1982.) i Antun Augustinčić (1900.-1979.).
Jedan od njih (Kršinić) otići će putem kontemplativne
usredotočenosti emanirajući stanovitu refleksiju stvarnoga,
drugi će se u većini produkcije povesti za realnim u više njegovih
pojavnih aspekata – mimetičkom i nedvosmisleno socijalno
angažiranom. Ukoliko Ivana Meštrovića i dovedemo u suodnos s
“zemljašima”’ zateći ćemo ga posred napada, osobito književnika
Augusta Cesarca, koji spočitava Meštroviću nedovoljnu socijalnu
osjetljivost i angažiranost.
Teško bi bilo moguće zamisliti razvoj skulpture u Hrvatskoj
prije Drugoga svjetskog rata bez kiparskih implikacija Ivana
Meštrovića. To je moguće tek u razdoblju koje slijedi nakon
velikog reza u kontinuitetu vizualnih umjetnosti 20. stoljeća u
Europi, što ga predstavlja Drugi svjetski rat. Uz radikaliziranje
promjena na kulturno-političkom planu, u njemu neće biti ni
dominantne ličnosti Ivana Meštrovića.
157
dalibor prančević — suprostavljanje i imperativi ivana meštrovića.
fragmentaran pogled na kiparstvo prve polovice 20. stoljeća u hrvatskoj