Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

socijalističkom projektu. Kreativni prinos, uspostavljanje visokog
zanatstva bio je gotovo ideološki istaknut zadatak, onaj po
kojem se “socijalistički film” trebao pokazati barem ravan, ako
ne i superioran onima iz “kapitalističkih” zemalja. 22
Ove stvaralačke i zanatske norme koje su trebale važiti za
populistički “socijalistički film” zapravo su bile norme klasičnog
filma – norme fabularne dramatičnosti, složenih tokova zbivanja,
psihološki složenih i uvjerljivih likova i njihovih odnosa, ali i
stilske norme dobre glume, dobre filmske fotografije, suptilne
montaže i glazbene pratnje, te retoričke obrađenosti. A mjeru
se visokih kreativnih i zanatskih dosega pronalazilo u raznim
izvorima, u vrhunskim američkim i zapadnjačkim filmovima
iako se to prikrivalo, ili izričito u sovjetskim filmovima, odnosno
filmovima socijalističkih zemalja (npr. Poljske).
Dakako, ti su zahtjevi za umjetničkom uspješnošću
podrazumijevali osobitu ekspertnost filmaša, podrazumijevali
su njihove iznimne – posve individualne –sposobnosti i vještine.
Personalnost stvaratelja nije bila nimalo irelevantna, jedino
što se držalo da ona ipak mora biti očitovana u dosjetljivom
(kreativnom) ostvarivanju zadanih ciljeva.
Paradoks iz kruga politike – tj. da je “narodnu revoluciju”
zapravo diktatorski vodio uski elitni i privilegirani sloj
(“komunistička avangarda”) izrazito individualiziranih
protagonista – preslikao se i na filmsko područje: populistički
je film ostvarivala privilegirana i individualno istaknuta filmaška
elita, po sasvim elitnim stilskim kriterijima. 23
Ova važnost koju je kreativna personalnost imala u politici,
pa ju se “dozvoljavalo” i u umjetnosti, indikacijom je romantičke
revolucionarnosti komunističkog pokreta. Iako revoluciju,
po komunističkoj doktrini, provodi “narod”, “radništvo” i
“proletarijat”, nju vode vizionarske, kreativne osobnosti,
322
22 Za podrobniju analizu
ideoloških i umjetničkih
zadataka uz navođenje
izvornih formulacija i
literature, vidi u: Hrvoje
Turković, “Filmske
pedesete”, Hrvatski filmski
ljetopis 41, Zagreb 2005.
23 Usput budi rečeno,
u kontekstu visokih
očekivanja filmaško
zanimanje postalo vrlo
elitno zanimanje, donekle
ravno onom političke
socijalističke elite (ili ga
je tako komunistička elita
tako tretirala). Naime, obje
sfere imale su jednako
zahtjevan indoktrinacijskoakcijski
zadatak u stvaranju
“novog društva”. Snimanje
filmova je isprva imalo
izrazito privilegiran
društveni status – svi
su morali “ići na ruku”
filmašima ako je trebalo
nešto uraditi, snimati se
moglo onoliko dugo koliko
je redatelj procijenio
važnim, pa je i sam redatelj
mogao postupati visokom
mjerom proizvoljnosti
– samo ako je obećanje
kvalitete budućeg filma
bilo uvjerljivo. Uostalom,
mnogi su filmaši imali
bliske društvene veze s
političarima, političari
su ih često tretirali kao
ravnopravne partnere u
socijalističkom zadatku,
iako je, naravno, sva moć