Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

Romolo Venucci
Najistaknutiji u riječkoj avangardnoj grupi svakako je bio slikar
Romolo Venucci. Njegov je akademski realizam nakon povratka
sa studija, od 1927 godine, krenuo k ekspresivnosti linije i boje u
slikama i koloriranim crtežima, ka gestualnosti poteza, redukciji
detalja i oblika. Stremeći sve više pojednostavljenju forme,
pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje ističući
time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući
novu realnost i prostor tamnijim i svijetlijim nedefiniranim
plohama. Narativnost se polako gubi a forma prevladava. Crtež
je vremenom postao sigurniji i čvršći, a tema sve manje važna,
iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, prikazi dječaka
(Mida) i sijedog starca ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći).
Nedefiniranih portretnih osobina, često i nedovršenih krajeva
ekstremiteta, ti se ljudski likovi pretvaraju u jedini cilj crteža:
linerano oblikovanje i definiranje volumena u nedefiniranom
prostoru.
Venucci je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova
ostvario osobnu inačicu kubokonstruktivističkog crteža, s
primjesama i ponekim elementima navedenih smjerova kojima
je pridodao ponešto snažne ekspresije bojom, jake gestualnosti
te dozu teškog pesimizma u sadržaju i atmosferi. To se osobito
odnosi na male skice i crteže, pripremne radove za buduće
velike kompozicije u ulju Tragičan prijelaz (Tragitto tragico),
odnosno Izbjeglice ili Ruski emigranti, Povorka gladi (Corteo della
fame). Svim je skicama zajednički specifičan prikaz kolone
pogurenih, iscrpljenih, nakrivljenih likova gotovo slomljenih
vratova, s pognutim (odrubljenim?) glavama klonulim na
prsa. Tužne su to povorke ljudskih likova, zapravo aveti koje
se bešumno vuku mračnim i praznim prostorom neobično
upečatljiva, tragična ozračja što isijava iz grupa tih nesretnika.
85 daina glavočić — d’annunzio i riječki futurizam