Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

vođe, koje vide dugoročne ciljeve, snalaze se u pragmatičkim
okolnostima, i znadu navesti “narod” na željeno revolucionarno
djelovanje. Romantičarska vjera u genij vođe bila je ugrađena
u revoluciju i dala je temelj za kasnije “kultove ličnosti” – one
Lenjina, potom Staljina, a u socijalističkoj Jugoslaviji Tita. Ali i,
prijenosom autoriteta, i ostali, manji, ideolozi i vođe zadobivali
su elitni status, status onih koji “imaju prvo” na pragmatičnu
kreativnost, i koji su utvrđivali pragmatičke ciljeve i norme
ponašanja u konkretnim životnim prilikama.
Takva vjera u osobni genij izabranih pojedinaca bila je posve
prihvatljiva “partijskim intelektualcima”, toj kulturnoj eliti koja
je ionako pripadala romantičarski nadahnutoj tradiciji, što je
umjetniku dodjeljivala vizionarsku ulogu u ljudskome, odnosno
nacionalnome društvu. Romantičarski kult umjetnika-genija,
izdignutog iz mase, nesputana njezinim ograničenjima, ali koji
pritom otvara masi i naciji slobodarske perspektive, koji je “vodi”,
osobito je dobro prihvaćan u Hrvatskoj koja je bila zadojena
modernizacijskim idealima, a u kojoj se ideja umjetnika trebala
izdignuti u kontekstu prilično siromašnog, tek konstituiranog
građanstva, opadajuće uloge plemstva i prevladavajuće seoskog
društva s konca 19. i početka 20. st. Aktivni umjetnici, velikim
dijelom s mukom obrazovani, dijelom siromašni, njihov status
institucionalno nereguliran, podcjenjivan, zapušten, s tek
tu i tamo kakvom jadnom stipendijom, svoju su pripadnost
umjetnosti branili romantičkim idejama o svojem osobitom
nacionalnom i kulturno-uzdižućem “pozivu” (a bez društveno
regulirana “zanimanja”, “koristoljublja” vezana uz utabane
karijere), često politički uzvisivanom i od nacionalistički
opredijeljenih političara.
Konzekventno, intelektualna elita komunističke partije,
koja je dijelom i sama pripadala romantičarski uzdizanom sloju
bila u rukama političarske
elite, a ne filmaške
(odnosno “kulturaške”
– osim ako ovi nisu bili
istodobno i “politički
kadar”).
323 hrvoje turković — filmski modernizam u ideološkom i populističkom okruženju