Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

senzibiliteta vezanoj uz pojavu druge generacije konceptualnih
umjetnika, koja daje prednost izrazito individualiziranim,
osobnim projekcijama stvarnosti, briše granice između privatnog
i javnog, ne očekuje i ne traži društvenu potvrdu svoga
umjetničkoga statusa, uglavnom nema formalnog umjetničkog
obrazovanja, a svoje radove najčešće realizirane u “siromašnim”
medijima teksta i fotografije, prezentira ih uličnim akcijama,
kroz neposredan dodirom s potencijalnom publikom. Taj
metodološki, problemski, pa i svjetonazorski zaokret izravno
je vezan uz Grupu šestorice autora (Željko Jerman, Mladen
Stilinović, Sven Stilinović, Vladimir Martek, Fedor Vučemilović,
Boris Demur) nastalu u svibnju 1975. godine. Riječ je o skupini
izrazitih umjetničkih individualnosti koja inaugurira posve novi
tip osjećajnosti (radovi Željka Jermana), ali i izrazito racionalan,
etički beskompromisan model institucionalne kritike, što će se
iz polja umjetnosti vrlo brzo proširi na čitav društveni ustroj i
dobiti jasne, nesumnjive političke konotacije (radovi Mladena
Stilinovića). Djelovanje te skupine autora, vremenom proširene
i transformirane u Radnu zajednicu umjetnika, označit će
svojevrstan kraj svih utopijskih projekcija umjetnosti kao agensa
socijalnih promjena i svih iluzija o istinski inovativnoj prirodi
socijalističkog društvenog projekta, a njihove radne metode
pokazat će se znatno radikalnijim i iz rakursa institucija sistema,
puno razornijim od svega što se do tad zbivalo na domaćoj
likovnoj sceni. Upravo zbog toga, pripovijest o Grupi šestorice
autora i pripovijest o post-konceptualnim umjetničkim praksama
kraja 70-ih i 80-ih godina, zasebno je poglavlje povijesti hrvatske
suvremene umjetnosti.
408