Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

stvarnosti (prikazivanju, mimezi stvarnosti) – ima jasne korijene
u progresizmu renesanse, 15 tek je u 19. i u 20. stoljeću povezan
s obuhvatnim demokratizacijskim – a ne tek ezoterijskim,
elitnim – trendom modernizacije. Naime, kako se modernizacija
povijesno javila kao sastavnica i refleks “industrijske
revolucije” ona je bila nerazdvojno vezana uz nove industrijske,
prometne, komunikacijske i kućanske inovativne tehnologije
(mehanizacija, automatizacija, a potom i “elektrifikacija” oruđa
i životnog okružja uopće). Pojam modernizacije se, dakle, temelji
na ideologiji po kojoj se većinu društva treba preinačiti po uzoru
na, obično negdje već javljene, tehnološki temeljene inovacije, i
to one što su potvrđeno efikasnije od starih (i to, da ponovim,
po nekom od važnih kriterija prema kojima se procjenjivala
efikasnost starih formi).
Za razliku od pozitivnih utopija – koje su bile ranim
pronositeljima progresističkog stava – modernizacija se, dakle,
pokazivala uvijek kao proces primjene i šireg usvajanja već
postojećih inovativnih predložaka (modela), onih koji su već
negdje pokazali svoju djelotvornost. Zato je modernizacija
donekle i bila “idealan projekt”, 16 barem kad su je normirali
kao poželjan cilj. No, modernizacija je uvijek bila “idealan
projekt” – s realnim uzorom, s ugledanjem u neko već lokalno
uspostavljeno stanje. Problem modernizacije je bio u tome da
se postojeće uzorno rješenje “proširi” i “primjenjivački razradi”
(“implementira”) na ukupno relevantno područje.
Film je bio jedan od “najočitijih” modernih tehnoloških
izuma, a svojom je realnom i fascinirajućom prisutnošću
jasno otvarao nove “modernizacijske” mogućnosti, te
postupno otkrivao njihov dosegovni raspon – što se sve može
“unaprijediti” ili barem “moderno preobličiti” njegovim
usvajanjem i njegovanjem. 17
166