Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

u umjetničkim poslovima svog vremena (uvaženi kritičar,
povjesničar umjetnosti) i drugim usamljeničkim i umiješanim u
neo-avangardni umjetnički svijet (pritajeni umjetnik i sudionik
gorgonaške družbe), koji je postavljao zamke jednosmjernom i
logičkom mišljenju, pretpostavljenim značenjima i granicama,
kretao se između pisma i slike, verbalnog i ikoničkog znaka,
izvornog i artificijelnog, ready-madea i odbačenih materijala,
uživao u paradoksu, ironiji i čistom humoru, ali se i sjećao
bolnih ratnih uspomena i iskustava novih početaka. Upravo se
oko ideje početka, nulte točke kao tabulae rasae (fascinacija
početničkim đačkim tablicama i krasopisom), koncentrirala
zasebnost Mangelosovog načina očitovanja, takvog koji je išao
izvan uhodanih staza i tragao za nekom drugom umjetnošću
koju je pokušao naći u konceptu i praksi noarta, ne-umjetnosti.
Zaigran na oštrici između arta i noarta, kao Duchampov duhovni
srodnik i potomak, nadnesen nad ambisom ne samo vlastitog
autorskog i drugog identiteta nego i identiteta umjetnosti u
doba modernizma, Mangelos konceptualno sažima otvaranje
puta, koji je sam odredio kao marginu u odnosu na tadašnje
marginalno (“gorgonsko”), u središte postduchampovskog
zbivanja sedamdesetih.
Premda se Gorgona na prvi pogled činila kao posve
nekoherentna priča koja se doduše događala paralelno ali na
marginama “velike” priče o novim tendencijama, pogled unazad
na njenu teško uhvatljivu povijest mogao je razabrati, tek kasnih
sedamdesetih godina, posve konzistentnu praksu umjetnosti
s priznanjem njene “profetske pozicije”. Tu su poziciju izložbe
Nove tendencije, kako na zagrebačkoj tako i međunarodnoj
sceni, imale već u ranim 60-im.
370