Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

intelektualnih krugova (koje je zastupao Izidor Kršnjavi)
došlo je povodom organizacije hrvatske sekcije za Milenijsku
izložbu 1896. godine u Budimpešti. Tada se mlađa generacija
hrvatskih umjetnika uspješno predstavila, neovisno o drugim
sastavnicama državne zajednice kojoj je pripadala, na jednoj
međunarodonoj izložbi, u za tu prigodu posebno sagrađenom
izložbenom paviljonu. Slijedi sudjelovanje na Međunarodnoj
izložbi u Kopenhagenu godinu dana kasnije. Zahvaljujući
zapaženim izložbama izvan domaće sredine, ta je skupina
umjetnika dobila širu društvenu podršku, a uz kompromis
s hrvatskim banom Khuenom Hedervaryjem, koji je čvrsto
zastupao mađarske interese u Hrvatskoj, i nužna financijska
sredstva potrebna za organizaciju zagrebačke izložbe u
Umjetničkom paviljonu. Konstrukcija Umjetničkog paviljona
prenesena je s budimpeštanske Milenijske izložbe i uz poneke
preinake postavljena na reprezentativno mjesto, na ključnu os
zagrebačkih zelenih trgova.
Važnost izložbe koju je novoosnovano Društvo hrvatskih
umjetnika priredilo krajem 1898. godine bila je za hrvatsku
umjetnost višestruka, unatoč tomu što aktivnosti Društva
nisu mogle biti nastavljene kako je planirano, ponajprije zbog
nedostatka financijskih sredstava. Hrvatski je salon, naime,
donio zamjetnu živost i produktivnost na širem kulturnom
planu s jedne, a izrazitu polemičnost s druge strane. Vrijedi
istaknuti i usku suradnju likovnih umjetnika s književnicima, a
temeljne ideje promicanja individualizma i umjetničkih sloboda,
razložene u programatskim tekstovima književnika Ksavera
Šandora Gjalskog te novinara i književnika Milivoja Dežmana
koji su pratili izložbu, od dalekosežnog su značenja. 7 Posebno je
važan i niz tekstova manifestnog karaktera publicista Ive Pilara s
naslovom Secesija, objavljenih 1898. u časopisu Vienac, u kojima
16
7 Ksaver Šandor
Gjalski,”Proslov”, u: Hrvatski
salon, Zagreb, 1898: 1-2.;
Milivoj Dežman, “Naše
težnje”, u: Hrvatski salon,
Zagreb, 1898: 8-9.