Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

tendencija 3 zamijenio je raniji pluralni zbog težnje prema idejnoj
koncentraciji namjera i zajedničkih ciljeva”. Da bi se, dakle,
izbjeglo rasipanje ideja i istraživanja te sačuvala jezgra pokreta,
pristupilo se izboru jedne teme sa strogo postavljenim okvirom
radova i istraživanja za “budući tehnološki univerzum”. Ta tema
je podrazumijevala svijest o “potpunoj integraciji u industrijski
svijet” (Enzo Mari), koja je rezultirala programskim zahtjevom
u propozicijama izložbe: “umjesto individualne produkcije –
neposredna konfrontacija s uvjetima industrijske tehnologije”.
Izloženi radovi “misle” u neo-konstruktivističkim terminima
istraživačkog rada po uzoru na znanstvene, inženjerske i
dizajnerske laboratorije i timove, u terminima “aktuelnosti
funkcionalne umjetnosti” (Mića Bašićević) ili “aktualne funkcije
estetskih objekata” (Ed Sommer) u najavljivanju sinteze
znanosti, tehnologije i umjetnosti, pri čemu se uvode nove
teme i pristupi poput kibernetičke i kompjutorske umjetnosti
(sovjetska grupa Dvizenije i američka Anonima Group). Međutim,
ne gube se iz vida etički, estetički i povijesni okviri vizualnih
istraživanja o čemu svjedoči utjecajni tekst u katalogu Giulia
Carla Argana “Umjetnost kao istraživanje” koji, tematizirajući
velike ideale moderne umjetnosti, precizira: “Bitna razlika
između istraživačke i neistraživačke umjetnosti čini se da počiva
na činjenici da neistraživačka umjetnost polazi od ustaljenih
vrijednosti dok istraživačka umjetnost teži utvrđivanju
vrijednosti.”
No do četvrte zagrebačke izložbe Tendencije 4 (1967),
utemeljeni pojam i praksa istraživanja, kao osnovnog kohezivnog
čimbenika povezivanja pokreta, nije bila dostatna da održi
na okupu sav njegov početni zanos. Postavka demistifikacije
i demokratizacije umjetnosti širi njegov opseg, ali tu vreba i
opasnost njegove entropije. Kriza je posve očita u unutrašnjim
356
Pogled na izložbu Nove
tendencije 4, 1969., Muzej
suvremene umjetnosti,
Zagreb