Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

ljudskih naravi i društvenih nesporazuma. 15 No, češće se posve
izbjegava bilo kakva referenca na etablirane političke sadržaje i
posvećuje posve intimnim, obiteljskim, ljubavnim – “vječnim” –
temama (Zvonimir Berković, Ante Babaja, Ante Peterlić, Lordan
Zafranović, Krsto Papić, Vatroslav Mimica, Krešo Golik...) u
kojima politički kontekst ništa ne znači, ili se tek indirektno
naslućuje. Sve je to bilo vezano uz “kritiku priče”, tj. uz težnju
da se filmsko zbivanje ne organizira kao ciljno djelovanje
protagonista, nego kao sukcesija nepredvidljivih “događaja”, što
više ocrtavaju opće stanje duha i “sudbine”, negoli konkretno
zbivanje. Utoliko se favorizirala epizodska, fragmentaristička
kompozicija izlaganja s povećanim sugestijskim potencijalima,
uz daleko veću stilsko-stilizacijsku “slobodu” u vizualizaciji
scena i izlagačkoga tijeka, a sve s ciljem da se cjelini filma dade
“metaforičnije”, “alegoričnije” – “filozofskije” – vrijednosti, tj.
da ukupnim filmom artikulira posve osobni svjetonazor autora
filma, njegov pogled na život.
Modernistički kontekst
za “filmski reformizam”
Svi ovi trendovi bili su isprva izrazito marginalni, rasuti, njegovali
se uglavnom u svojevrsnim društvenim “rezervatima” ili u
rijetkom dokumentarnom filmu) – tj. u lokalnim sredinama
koje nisu držane toliko politički važnim (u amaterskim
klubovima, u sklopu crtanofilmske proizvodnje još uvijek
obilježene kao “dječje” i kulturno popratne), ili kao tek
pojedinačne, nesustavne, i utoliko pretrpive pojave u igranom i
dokumentarnom filmu. Ali to je bila važna margina, jer su takvi
filmovi imali otprva naglašenu “atrakcijsku” i “emblematsku”
vrijednost. Privlačile su, naime, priličnu javno-kulturnu pažnju
među filmskim kritičarima, podjednako onim ideološko
314