Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

i organizacijskoj osnovi, o uvažavanju razlika između lokalnih
tradicija modernizma i ranom odustajanju od projekta prisilne,
političke homogenizacije jugoslavenskog kulturnog prostora,
te konačno u uskom isprepletanju projektivnoga karaktera
određenih likovnih pojava, s projektivnim karakterom
eksperimentalnog socijalnog projekta samoupravnog socijalizma.
No prije nego se priključila europskom mainstreamu, hrvatska
umjetnost morala je proći kroz neka iskustva i neke procese
koje susrećemo i u drugim sredinama, ali se oni tamo odvijaju
u ponešto drukčijim okolnostima i prema drukčijim ritmovima.
Mislimo ponajprije na razdoblje soc-realizma između 1946. i
1950. godine kad su u cijelosti preuzeti modeli oblikovanja i
teorijskih objašnjenja razvijeni na temelju kulturnohistorijskih
pretpostavki koje nisu imale čvršćeg uporišta u domaćoj sredini,
ali i na procese dekonstrukcije soc-realizma (1950.-1954.),
odnosno rekonstrukcije modernističke paradigme koji su se
odvijali usporedno, u atmosferi obilježenoj općom konfuzijom i
nesnalaženjem u vezi sa smjernicama daljnjeg razvoja nacionalne
umjetnosti. Tek sredinom desetljeća, nakon završetka tih
procesa i asimilacije njihovih rezultata stvoreni su uvjeti za
prihvaćanje i prodor ideologije i prakse visokog modernizma.
Osim inzistiranja na autonomiji umjetnosti i individualnoj
slobodi izbora oblikovnih sredstava, ona se u okolnostima
hrvatske likovne scene u velikoj mjeri oslonila i na "kult"
pikturalnih i estetskih vrijednosti duboko usađenih u
oblikovnu tradiciju sredine. Njihovom reafirmacijom hrvatska
umjetnost usmjerila se inherentnim problemima umjetničkog
medija i tako odbacila mogućnost njezina socijalno-kritičkog
angažmana. Apstrakcija toga, pikturalnog tipa – po svojoj
prirodi autoreferentna, po emocionalnom naboju optimistična,
a po odnosu prema socijalnoj paradigmi neutralna – naišla
262