Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

ili primorani preoblikovati progresivne stilove da bi zadovoljili
lokalne potrebe, a ujedno se povoditi za očekivanjima o tome
kako moderna umjetnost mora izgledati, 4 treba ponajprije
imati na umu putove kojima su avangardni impulsi stizali u
lokalnu sredinu i stvarali novo kulturno okružje te karakter
prilagodbe kojoj su izvorni oblikovni elementi bili podvrgnuti. 5
Geneze takvih preoblikovanja kompleksne su i višeslojne, pa
se iz njih mogu iščitati značajke lokalnih situacija određene
društvenim i političkim okolnostima. Drugim riječima, iako je
situacija izvan zapadnoeuropskih avangardnih središta u općim
karakteristikama slična – zbog asimilacije stranih ideja u vlastiti
kulturni okvir avangarde su u svim perifernim područjima
u isto vrijeme i eklektične i originalne6 – likovna produkcija
unutar svakog nacionalnog i kulturnog entiteta odlikovala
se specifičnostima uvjetovanim naslijeđem i suvremenom
situacijom. Tako će se nagnuća avangardnim tendencijama
bitno razlikovati i u kulturno bliskim sredinama, bez obzira na
državnu zajednicu kojoj su pripadale prije Prvog svjetskog rata ili
kojoj su nakon njega pristupile. Primjerice, češka će umjetnost,
posebice u kontekstu dodira s povijesnim avangardama i
primjenom avangardnih iskustava, imati malo toga zajedničkog
s hrvatskom umjetnosti, a razlike između tijekova srpske,
slovenske i hrvatske umjetnosti, usprkos pojedinih zajedničkih
elemenata, također će biti jasno uočljive. Specifični načini na
koje su pojedinci i skupine u Hrvatskoj reagirali na avangardne
pojave u likovnoj umjetnosti međuratnog razdoblja te tako
oblikovali umjereno modernističko okružje umnogome će
odrediti i opće razvojne linije hrvatske umjetnosti dvadesetog
stoljeća.
Prije nego što razmotrimo dominantne tendencije koje su
se pojavljivale u sklopu Proljetnog salona kao jedinog oblika
92
4 Steven A. Mansbach,
“Methodology and Meaning
in the Modern Art of
Eastern Europe”, u: Central
European Avant-gardes
(2002): 299.
5 Istaknimo i mogućnost
da se te prilagodbe, tj.
specifičnosti hrvatske
umjetnosti toga vremena
interpretiraju i na sljedeći
način: “Tendencije dakle
nisu uopće hibrid evropskih
avangardnih tokova, nego
sinkrona autentičnost
koja na ovom našem
tlu živi, misli, osjeća i
stvara umjetnost unutar
evropskih konteksta”.
Želimir Koščević, Tendencije
avangardi u hrvatskoj
modernoj umjetnosti 1919
– 1941, katalog izložbe,
Zagreb: Galerija suvremene
umjetnosti, 1982: bez
paginacije.
6 Aleš Erjavec, “The Three
Avant-gardes and Their
Context”, u: Impossible
Histories - Historical Avantgardes,
Neo-avant-gardes,
and Post-avant-gardes in
Yugoslavia, 1918-1991, ur.
Dubravka Djurić i Miško
Šuvaković, Cambridge: MIT
Press, 2003: 39.