Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

dotadašnjih beogradskih amatera (npr. rani igrani film Živojina
Pavlovića te provokativni dokumentarci Dušana Makavejeva
u Srbiji), doživljavani su kao najava modernističke i autorske
“renesanse”, no prijelomna je bila 1965. godina, kad se je na
godišnjem festivalu jugoslavenskog filma u Puli pojavilo više djela
što su se činila oličenjima modernizma, “autorskih osobnosti”.
Od hrvatskih je tu bilo pionirsko djelo prije proslavljenog
redatelja animiranih filmova, Vatroslava Mimice Prometej s otoka
Viševice (1964), a od srpskih Tri Aleksandra Petrovića, Čovek nije
tica Dušana Makavejeva i Neprijatelj Živojina Pavlovića.
Pojava novih autora bila je dijelom i posljedica “reformskog”
preinačavanja načina financiranja projekata: državna proračunska
potpora za snimanje filmova, koja je do tada išla izravno filmskim
državnim poduzećima, sada je u Hrvatskoj preusmjerena u
posebno državno tijelo (Fond za kinematografiju) koje je izravno
dodjeljivalo subvenciju projektima autora, a oni su tek potom
tražili producente. Komisije Fonda koje su odobravale projekte
bile su sastavljene od javnih kulturnih djelatnika, koji su tada bili
pod utjecajem vladajućih modernističkih i “autorističkih” ideja
i bili skloni odobravati filmove novim i mlađim autorima i bili
skloni novim scenarijskim idejama.
Poduprijeti zdušnom kritičkom podrškom, nagradama na
nacionalnom festivalu u Puli, općom poletnijom atmosferom,
modernistički je “val” (prozvan “novim jugoslavenskim filmom”,
odnosno “autorskim filmom”) ubrzo zadominirao potisnuvši
neke do tada dominantne redatelje u drugi plan (npr. Branka
Bauera). Iako je igrani film bio u središtu pažnje, sastavnim
dijelom visokog modernizma i autorskog filma držali su se i
angažirani dokumentarci rađeni u tada vodećem stilu “filma
istine” (u Hrvatskoj - dokumentarci Krste Papića, Rudolfa
Sremeca, a potom i Petra Krelje, Zorana Tadića, Bogdana Žižića,
312
dio njih s redateljskim
ambicijama, što su se
okupljali oko kratkovjekog
časopisa Danas u Srbiji, i
oko kulturnog lista Telegram
i filmskog časopisa Filmska
kultura u Hrvatskoj, te oko
Ekrana u Sloveniji.