Moderna umjetnost u Hrvatskoj - Institut za povijest umjetnosti

276
Kasnije projekcije i zapadnoeuropske povijesti umjetnosti,
koja likovnoj produkciji nastaloj s druge strane željezne zavjese
pristupa, kako to kaže Susan Buck Morss, "s ograničenom
moralnom jasnoćom", posljedica bipolarne projekcije političke
stvarnosti poslijeratnog svijeta razvijene upravo u 50-im
godinama. Činjenica je, međutim, da su mnogi umjetnici
(sovjetski, francuski, talijanski, hrvatski i drugi) strastveno
vjerovali u utopijski projekt socijalizma, a načini na koji se
takav ideološki (i etički) izbor očitovao u njihovu radu vrlo su
složeni. Svaka prosudbu koja u tom smislu kreće s naglašeno
moralizatorskog stajališta, u opasnosti je da prenaglasi važnost
izvanumjetničkih okolnosti i izvanumjetničkih sadržaja (dakle,
da učini isto ono na čemu inzistira doktrina soc-realizma) te
tako previdi vizualne i materijalne odlike umjetničkih djela koje
nam, unatoč ideološkoj poziciji njihovih autora, dopuštaju da ih
označimo i percipiramo kao moderna.
Posve je jasno da u 50-im godinama postoje određene razlike
u razumijevanju modernosti, čak prilično neovisne o ideološkom
predikatu društvenog uređenja pojedine zemlje. Događanja
u širem kulturnom i društveno-političkom kontekstu (prekid
veza FNRJ i SSSR-a 1948., stvarni početak destaljinizacije i
liberalizacija kulturne proizvodnje u nekim zemljama Istočnog
bloka nakon 1956. godine, pozicija KP na političkoj sceni Italije
i Francuske između 1947. i 1953. godine i utjecaj ljevice na
kulturnu produkciju u tim sredinama, opće zaoštravanje otpora
prema amerikanizaciji europske kulture od 1947. do sredine
50-ih i u skladu s tim ofenzivna kulturna politika Amerike
prema Europi) zasigurno utječu na značenje što ga određena
lokalna zajednica pripisuje tome pojmu. Unatoč činjenici da on
podrazumijeva i vrlo složen odnos prema nacionalnoj kao i prema
europskoj tradiciji moderne umjetnosti, u poraću se ipak ne
Ivan Kožarić, Sjedeća
figura, 1954., Muzej
suvremene umjetnosti,
Zagreb