Untitled - Ministarstvo zdravlja

Stanje i trendovi u zdravstvu Republike Hrvatske | 145
3.3. Društveno povijesni kontekst i dosadašnje reforme
zdravstva
3.3.1 Opći kontekst razvoja
Hrvatski zdravstveni sustav temelji se na principima uključenosti, kontinuiranosti i
dostupnosti. Svi građani Republike Hrvatske imaju pravo na usluge zdravstvene zaštite
cijeli svoj život i mreža pružatelja zdravstvenih usluga trebala bi biti organizirana na
način da je zdravstvena zaštita približno jednako dostupna svim građanima. Obvezno
zdravstveno osiguranje je obvezno za sve na principima reciprociteta i solidarnosti.
Osnovna svrha socijalnog zdravstvenog osiguranja je postizanje socijalnih ciljeva kroz
financijske subvencije od zdravih bolesnima, bogatijih siromašnijima, mladih starima i
pojedinaca obiteljima.
Republika Hrvatska je tijekom svog povijesnog razvitka dala značajne doprinose
razvitku zdravstva i medicini. Pojedini vladari omogućili su protok znanja, razmjenu
zdravstvenih stručnjaka i intelektualaca, a svojim su aktima poduprli razvoj srednjovjekovnog
ljekarništva na tlu Hrvatske. Prva javna ljekarna otvorena je u hrvatskom Trogiru
1271. godine. Kasnije su otvorene neke od najstarijih europskih ljekarna: u Dubrovniku
(1317.), Zagrebu (1355.) i bolnička ljekarna »Domus Christi« u Dubrovniku (1420.).
Nadalje, zahvaljujući vizionarstvu prof. dr. sc. Andrije Štampara, suosnivača Svjetske
zdravstvene organizacije kojeg mnogi smatraju najvećim javno-zdravstvenim stručnjakom
20. stoljeća, Hrvatska je prva u svijetu (1952. godine) osnovala Dom zdravlja, prva
je u svijetu (1961. godine) uvela specijalizaciju iz obiteljske medicine i osnovala Katedru
primarne zdravstvene zaštite na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
S obzirom na povijesne stečevine, može se zaključiti da Hrvatska ima bogatu prošlost,
ali i veliki potencijal u pogledu razvoja područja medicine i zdravstva. U tom
su pravcu tijekom povijesti provedene različite reforme zdravstvenog sustava. Počeci
državne intervencije u zdravstveni sustav sežu još u 19. stoljeće kada je Hrvatska bila
dio Austro-Ugarske monarhije. U novije vrijeme, značajne promjene dogodile su se
krajem prošloga stoljeća. Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, zdravstveni je sustav
bio obilježen neučinkovitim sustavom samoupravnih interesnih zajednica u zdravstvu,
s velikim viškom (ne)medicinskog osoblja i izraženim regionalnim neravnotežama u
financiranju i standardima zdravstvene zaštite. Nadolazeće političke promjene imale su
za cilj uspostavljanje parlamentarne demokracije, a zatim i nacionalno, odnosno državno
samoopredjeljenje.
Za razumijevanje problema zdravstvenog sektora Republike Hrvatske nužno je analizirati
i opći kontekst razvoja. Nakon proglašenja samostalnosti 1991. godine, Hrvatska
je naslijedila fragmentirani, decentralizirani sustav zdravstvene zaštite koji se suočio s
profesionalnom i financijskom krizom. Pet godina Domovinskog rata (od 1991. do 1995.
godine) napravilo je ogromnu štetu procijenjenu na 37.116.679.000 USD. Oko 20.000
osoba je ubijeno ili prijavljeno kao nestalo, a više od 30.000 ljudi je u ratu zadobilo neku
vrstu invaliditeta. Krajem 1991. godine oko 11,5% stanovnika živjelo je u djelomično ili
potpuno okupiranim područjima. Značajan je bio i priljev izbjeglica iz Bosne i Hercegovine
te se između 1992. i 1998. godine broj izbjeglica i osoba bez doma kretao od 430.000