Untitled - Ministarstvo zdravlja

152 | Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012.-2020.
■ povećavanje transparentnosti i odgovornosti sustava prema stanovništvu
■ promicanje kvalitete i učinkovitosti u pružanju usluga
■ poboljšanje učinkovitosti upravljanja sustavom financiranja zdravstva.
Zbog potrebe eksplicitne političke odluke kako bi se postavila razina financiranja
zdravstvene zaštite, sustavi temeljeni na financiranju iz poreza teoretski mogu bolje
držati troškove od onih temeljenih na doprinosima. Granice se mogu postaviti i u
sustavima socijalnog zdravstvenog osiguranja što zahtijeva državnu regulaciju, čemu se
mogu opirati nositelji moći u fondovima socijalnog zdravstvenog osiguranja. Privatno
zdravstveno osiguranje je povezano s visokim troškovima zbog dodatnih troškova
administracije, marketinga, posebno gdje su pružatelji usluga profitna, međusobno
konkurentna osiguranja. Privatni zdravstveni osiguratelji su zainteresirani za maksimiranje
profita što daje poticaj za maksimiranjem prihoda (naplatom visokih premija) i
minimiziranjem izdataka uključujući ubiranje vrhnja, pregledavanje korištenja usluga
kako bi se eliminirale nepotrebne procedure i isključivanje skupih liječenja iz beneficija.
Osiguranje vezano uz posao, odnosno profesiju može voditi neučinkovitosti
u ekonomiji smanjujući fleksibilnost tržišta rada, ali nema jednoznačnih dokaza za
navedeno. Socijalno zdravstveno osiguranje može utjecati na ekonomiju i tržište rada
više nego oporezivanje jer se doprinosi postavljaju na plaće, a poslodavci su odgovorni
za dio doprinosa. Nadalje, skuplje je upravljanje privatnim zdravstvenim osiguranjem,
računima zdravstvene štednje i naknadama.
Činjenica da je većina mehanizama financiranja kombinirana u praksi znači da
je evaluacija funkcioniranja sustava na temelju izvora financiranja teška. Tablica 1
prikazuje prednosti i nedostatke različitih metoda financiranja zdravstvenih sustava.
Ulaganja u zdravstveni sektor ponajviše ovise o stupnju razvoja ekonomije i njenoj
opskrbljenosti kapitalom. No, iako je država glavni izvor financiranja zdravstva, postoje
i drugi izvori financiranja te se preporuča poticanje suradnje između različitih institucija,
privatnih ulagača i države kako bi se prikupila što veća sredstva i omogućio
razvoj i modernizacija zdravstvenog sektora. Potencijalni izvori financiranja projekata
razvoja zdravstva su: ulaganja i subvencije države, regionalni fondovi, privatni ulagači,
regionalne, odnosno međunarodne investicijske banke te međunarodne institucije kao
što su Svjetska zdravstvena organizacija, Svjetska banka i druge. Na odluku o najboljem
izvoru financiranja utječu mnogobrojni čimbenici: organizacija zdravstvenog sustava
(privatno ili javno zdravstvo), financiranje zdravstva (javni ili nezavisni modeli osiguranja),
pribavljanje informacijsko-komunikacijske tehnologije, rizik, utjecaj ulaganja
tijekom životnog ciklusa projekta, visina potrebnog ulaganja i slično. U raspoložive
izvore financiranja zdravstvenih projekata valja ubrojiti komercijalno financiranje,
tržište kapitala, venture kapital, javno financiranje, doprinose građana, interno financiranje,
javno-privatna partnerstva, poslovne anđele. Snošenje dijela troškova od strane
građana može znatno smanjiti teret državnog proračuna i može spriječiti prekomjerno
traženje zdravstvenih usluga. S druge strane, troškovi ne bi smjeli biti previsoki tako
da spriječe traženje nužne zdravstvene zaštite. Javno-privatna partnerstva predstavljaju
rješenje problema stroge regulacije kojoj su podložne javne institucije i nedostatka
financijskih sredstva kojima raspolažu.