Untitled - Ministarstvo zdravlja

378 | Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012.-2020.
Uvođenjem koncesije u primarnu zdravstvenu zaštitu oslabljen je kontinuitet i sveobuhvatnost
zdravstvene zaštite koja je ranije bila bitna značajka Domova zdravlja. Gotovo
da i ne postoje grupne prakse i interdisciplinarni timovi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Na mnogim mjestima postoje teškoće u organizaciji kontinuirane primarne zdravstvene
zaštite te u pronalaženju zamjena za zdravstvene djelatnike tijekom godišnjeg odmora
ili bolovanja. Često ne postoji odgovarajuća komunikacija između liječnika obiteljske
medicine i patronažnih sestara, ljekarnika i drugih djelatnika u sustavu zdravstva.
Nejasan je i kontinuitet zdravstvene zaštite na trima razinama - pacijenti često
»preskaču« primarnu razinu i traže zdravstvene usluge izravno u bolnicama. Osim toga,
značajan dio djelatnosti tercijarnih bolnica mogao bi se riješiti u bolnicama sekundarne
razine.
U mnogim zdravstvenim strukama ne postoji jasan kontinuitet razina izobrazbe,
odnosno vertikalna povezanost. Izobrazba liječnika od samog je početka usmjerena na
rad u sekundarnim i tercijarnim ustanovama (među ostalim, jer se nastava održava u
tercijarnim ustanovama) pa liječnici po završenom studiju nisu dovoljno osposobljeni
za rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Cijeli je sustav zdravstva nedovoljno povezan s ostalim segmentima društva (civilno
društvo, druge javne službe i resora državne uprave).
2. Neujednačena ili nepoznata kvaliteta zdravstvene zaštite
Iako se teži uvođenju i primjeni vanjske ocjene kvalitete zdravstvenih ustanova, ni jedna
ustanova nije akreditirana, a tek je neznatan broj medicinskih laboratorija akreditiran.
Postojeći kadrovi i kapaciteti za uspostavljanje sustava kvalitete, mjerenje i analizu kvalitete
su u većini slučajeva nedovoljno razvijeni. Radno pravo i kolektivni ugovori ne daju
dovoljno mogućnosti za nagrađivanje kvalitetnog i sankcioniranje nekvalitetnog rada.
Također, ne postoji jasna veza između financiranja zdravstvenih ustanova i kvalitete skrbi
koja se u njima provodi.
U većini bolnica uspostavljena je struktura kvalitete (pomoćnik ravnatelja za kvalitetu,
jedinica za kvalitetu, povjerenstvo za kvalitetu), ali je provedba manjkava ili neujednačena.
Na razini primarne zdravstvene zaštite, ne postoje jasni standardi opremljenosti
ordinacija. Općenito, standardi i normativi (vremenski, kadrovski, broj i trajanje pretraga,
prostorno-smještajni) nisu u potpunosti provedivi u praksi ili su zastarjeli.
Akreditacijski standardi u RH još uvijek nisu validirani, a u Agenciji za kvalitetu i
akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi zaposlen je mali broj ljudi odgovarajuće razine
obrazovanja potrebne za provedbu složenih djelatnosti i zadataka Agencije. Ne postoje
pokazatelji kvalitete koji bi se sustavno i kontinuirano prikupljali na svim razinama
zdravstvene zaštite, a oni pokazatelji koji postoje ukazuju na neujednačenu kvalitetu u
različitim zdravstvenim ustanovama.
Na izobrazbu zdravstvenih djelatnika nepovoljno utječe nereguliran kumulativni rad
u nastavi i nedostatan broj nastavnika s obzirom na povećanje broja studenata i studijskih
programa, s posljedičnim smanjenjem kvalitete nastave. Dodatni rizik za kvalitetu
izobrazbe predstavlja najavljeno ukidanje staža, tj. rada pod nadzorom po pristupanju
Hrvatske u EU-u.