Untitled - Ministarstvo zdravlja

Implikacije pristupanja RH u EU na hrvatski zdravstveni sustav | 351
Sustavi zdravstva i zdravstvene politike zemalja članica EU-a međusobno su povezane
na više različitih načina, između ostalog i kroz mobilnost pacijenata koji traže usluge
zdravstvene zaštite izvan svojih zemalja, migracije zdravstvenih djelatnika i nova otkrića
na području medicinskih tehnologija. Mobilnost pacijenata unutar EU-a predstavlja jednu
od važnih stečevina integracije. Ipak, problem je očekivanja da građani iz jedne države
uživaju solidarnost i daju dio svoga dohotka građanima u drugim državama. Prekogranična
zdravstvena zaštita na razini Europske unije uređuje se Direktivom 2011/24/EU
Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. godine o primjeni prava pacijenata u
prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti koja je stupila na snagu 24. travnja 2011. godine, a
države članice Europske unije moraju svoje nacionalno zakonodavstvo uskladiti do 25.
listopada 2013. godine.
Što se tiče slobode pružanja zdravstvenih usluga pacijentima u okviru članica EU-a,
treba istaknuti mogućnost korištenja pogodnosti posebne kartice zdravstvenog osiguranja,
poznate kao European Insurance Card. Pogodnosti navedene kartice vrijede u svih
27 zemalja članica EU-a te Islandu, Lihtenštajnu, Norveškoj i Švicarskoj.
Prekogranično pružanje zdravstvenih usluga ima različite implikacije i na javne
financije, a time i na čitav ekonomski sustav. Smatra se da koordinacija nacionalnih
zdravstvenih politika i suradnja između zemalja članica može rezultirati koristima za
pacijente i za zdravstveni sustav u cjelini. Mogućnost potražnje za zdravstvenim uslugama
u inozemstvu će vjerojatno i u budućnosti biti opcija za dobro obrazovane i situirane
osobe. Jezik, kulturološke vrijednosti i identitet u velikoj mjeri utječu na odnose pacijenata
i zdravstvenih radnika.
Pokriće troškova zdravstvenih usluga primljenih u inozemstvu za hrvatske je građane
uglavnom regulirano putem bilateralnih sporazuma o koordinaciji socijalnog osiguranja
sklopljenih s pojedinim zemljama članicama EU-a. Važno je naglasiti da se sklopljeni
sporazumi uvelike razlikuju ovisno o zemlji partneru u pogledu obujma usluga i osobne
primjene, a najčešće su znatno više ograničavajući nego što su pravila u okviru Direktive
EU-a o mobilnosti pacijenata.
4.5 Politika lijekova i ugradbenih materijala u EU-u
U okviru EU-a, politika lijekova i ugradbenih materijala se određuje na nacionalnoj
razini svake zemlje članice, no postoje neki elementi koji su određeni na razini čitave
Unije. Primjerice, u svim zemljama postoje pravila u skladu s kojima se od proizvođača
zahtijeva dokaz o kvaliteti i sigurnosti novih lijekova i/ili materijala. Sve zemlje reguliraju
ponudu i potražnju tržišta lijekova i ugradbenih materijala kako bi se kontrolirali ukupni
izdaci za lijekove. Mjere regulacije na strani ponude uglavnom su izravno ili neizravno
usmjerene na određivanje cijena, a najčešće uključuju kontrolu cijena, kontrolu profita i
postavljanje cijena usporedbom, odnosno, postavljanje referentnih cijena (engl. reference
pricing). Ostala ključna pitanja u okviru politike lijekova i ugradbenih materijala odnose
se na procjenu i prevenciju bolesti, određivanje cijena, naknada izdataka i distribuciju.
Europska komisija ima sve veću ulogu na ovome području, potičući poštivanje
zakona i načela EU-a. Ona može utjecati na pitanja vezana uz nacionalne cijene, profit i