Untitled - Ministarstvo zdravlja

156 | Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012.-2020.
uvođenja poreza i doprinosa mali. Primjerice, Njemačka je 2007. uvela zakon kojim je
povećala iznos transfera iz proračuna osiguravateljnim fondovima. Nakon krize iz 2009.
godine, Njemačka je ubrizgala sredstva iz proračuna u zdravstveni osiguravateljni sustav
kako bi se smanjio porez na plaće za 1% uslijed velike zabrinutosti zbog nezaposlenosti.
Sve navedeno predstavlja samo prilagodbu izvora, ali ne i fundamentalnu promjenu
njemačkog zdravstvenog sustava.
3.4.4 Financiranje bolnica u zemljama EU-a
U svim zemljama EU-a na bolnički sektor otpada najviše izdataka za zdravstvenu zaštitu.
Razina tog udjela ipak se značajno razlikuje od zemlje do zemlje. Nadalje, razina izdataka
za bolnički sektor se smanjuje tijekom posljednjih dvadesetak godina zbog smanjivanja
izdataka. Bolnička se skrb restrukturira te se smanjuje broj kreveta za akutnu skrb.
Tehnološki napredak u medicini je omogućio razvoj alternativa potpunoj hospitalizaciji.
Dnevna hospitalizacija ili hospitalizacija kod kuće pripadaju ovoj kategoriji. Razvoj
ovih alternativa punoj hospitalizaciji potiče smanjenje bolničkih kreveta jer oni više nisu
potrebni, već su potrebni kreveti za dnevnu njegu te se potiče učinkovitost s obzirom na
niže troškove u odnosu na punu hospitalizaciju. Na ovaj način, Italija je smanjila broj
kreveta od 1990. do 2004. godine za 40%. To je jedna od europskih zemalja u kojoj su
alternative punoj hospitalizaciji značajno razvijene.
Većina bolnica je javna. Javne bolnice su u vlasništvu države ili, što je sve češći
slučaj, lokalnih vlasti. Bez obzira na to, one postaju sve samostalnije, s tim da se razina
autonomije razlikuje od zemlje do zemlje. U Francuskoj javne bolnice imaju određenu
financijsku slobodu, ali država ostaje uključena u njihovo upravljanje. U Švedskoj javne
bolnice pripadaju okruzima i pod njihovim su autoritetom, ali se njima upravlja neovisno
i imaju svoje proračune od 1980-ih. Od 2002. godine u Estoniji javne bolnice imaju
značajnu autonomiju u odlučivanju glede zapošljavanja, plaća osoblja i pozajmljivanja
od financijskih institucija. U Engleskoj javne bolnice vjerojatno imaju najveći stupanj
samostalnosti u Europi sa širenjem modela novog javnog upravljanja 1980-ih godina.
Nema prave definicije privatnog bolničkog statusa u Europi, već nekoliko klasifikacija
privatnog, ne samo između, već i unutar članica EU-a. Takve bolnice mogu biti
neprofitne i pripadati primjerice nekom udruženju ili zakladi, ili pak profitne i pripadati
pojedincima, pravnim osobama i slično. Javni sustavi zdravstvene zaštite mogu i ne
moraju ponuditi pokrivenost troškova zdravstvene zaštite nastalih u privatnim institucijama.
Takva pokrivenost može se urediti određenim uvjetima te privatni sektor može
biti pozvan za sudjelovanje u javnim bolničkim uslugama.
Članice EU-a mogu se klasificirati prema kapacitetu svih tipova javnih i privatnih
zdravstvenih ustanova. Prema istraživanju iz 2008. godine, u 12 zemalja članica EU-a
manje od 10% kreveta je privatno. Javnu bolničku strukturu većinom su zadržale zemlje
Središnje i Istočne Europe.
U četiri zemlje članice EU-a (Belgija, Cipar, Luksemburg i Nizozemska) bolničku
skrb većinom osigurava privatni sektor koji je primarno neprofitan. U dvjema zemljama
članicama EU-a (Španjolska i Francuska) ima više privatnih od javnih bolnica, ali privatne
su manje veličinom i profitno usmjerene.