Untitled - Ministarstvo zdravlja

Stanje i trendovi u zdravstvu Republike Hrvatske | 147
3.3.2.2 Reformske mjere i učinci u razdoblju 1993.-2000.
U vremenu od osamostaljenja Hrvatske, prva opsežna reforma zdravstva dogodila se
1993. godine. Donošenje Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zdravstvenom osiguranju
1993. godine nagovijestilo je zdravstvene reforme u narednom razdoblju. Reforma
iz 1993. godine definirala je status državnog zdravstvenog osiguranja, smanjila obujam
besplatnih usluga zdravstvene zaštite i uvela privatno zdravstveno osiguranje za usluge i
pružatelje zdravstvenih usluga koje nisu pokrivene obveznim zdravstvenim osiguranjem.
Dostupnost, kontinuitet zaštite, uključenost i sveobuhvatnost temeljni su principi ove
reforme. Reforma zdravstvene zaštite prenijela je vlasništvo domova zdravlja i općih
bolnica lokalnim vlastima. Iako je decentralizacija upravljanja i odlučivanja deklarirana,
nije stvarno implementirana zbog zakonodavnih poteškoća i znatnog smanjenja priljeva
sredstava u ratnom i poratnom razdoblju. Središnja kontrola se zadržala kroz financiranje
i zakone. U navedenom je razdoblju bilo još nekoliko pokušaja decentralizacije, ali bez
većih uspjeha.
3.3.2.3 Reformske mjere i učinci u razdoblju 2000.-2006.
Godine 2000. prihvaćena je nova strategija i plan reforme zdravstva i zdravstvenog
osiguranja u Republici Hrvatskoj. Postavljena su dva temeljna cilja: rješavanje financijskih
problema zdravstvenog sustava te reorganizacija sustava. Ponovno se kao cilj postavila
i decentralizacija. U tom smjeru reorganizacija se prvenstveno odnosila na primarnu
zdravstvenu zaštitu i razvoj grupne prakse budući da je prethodno potican proces privatizacije
urušio model domova zdravlja što je otežalo ulogu ionako nedostatno razvijene
primarne zdravstvene zaštite. Drugi dio reorganizacije bio je usmjeren na jačanje bolničke
zdravstvene zaštite.
Zakonom o zdravstvenom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2002. godine
smanjio se obujam besplatnih zdravstvenih usluga i uvedeno je dopunsko zdravstveno
osiguranje u sustav financiranja usluga koje nisu potpuno pokrivene obveznim zdravstvenim
osiguranjem. Dodatno osiguranje je do 2004. godine nudio samo HZZO. Ono u
potpunosti omogućava besplatnu zdravstvenu zaštitu u pružateljima zdravstvenih usluga
s javnim ugovorom. Navedenu premiju može platiti poslodavac ili radnik te je predstavljala
odbitak od poreza. Dopunsko zdravstveno osiguranje djelomično preraspodjeljuje
sredstva od zaposlenih prema umirovljenicima jer umirovljeni kojima navedena premija
predstavlja najveći financijski izazov, plaćaju niže premije.
Nadalje, 2002. godine HZZO je postao dio središnjega državnog proračuna, čime mu
je administrativnom odlukom ukinut status izvanproračunskog fonda, odnosno status
relativne samostalnosti. Uspostavljeni su principi odgovornosti središnje i lokalne vlasti
za subvencioniranje premija za specijalne kategorije stanovništva: djeca ispod 18 godina
starosti, umirovljenici, nezaposleni, ratni veterani i osobe s invaliditetom. Transferi
središnje vlade retroaktivno pokrivaju manjkove HZZO-ovog proračuna ili pokrivaju
akumulirane deficite pružatelja zdravstvenih usluga, prije nego specifičnih aspekata
zdravstvenog osiguranja prema dogovorenim obvezama. Navedeno tvori negativan
poticaj HZZO-ovoj tehničkoj i administrativnoj učinkovitosti i njegovom kredibilitetu u
provođenju fiskalne discipline među pružateljima zdravstvenih usluga jer se stvara opći