Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj

SOCIJALNO ISKLJUČENI POGLAVLJE 3titet osobe bio praktički potpuno otkriven. Članak je,pored nanošenja štete osobi o kojoj se radilo, nesumnjivonanio veliku štetu i obitelji te osobe.Najčešće pogreške u medijskom izvještavanju o HIVujesu korištenje stigmatizirajućeg jezika, izostanakprovjere izvora, te senzacionalistički pristup.Paradoksalno je da se u medijskom izvještavanjuuvijek poštuje anonimnost onih koji primjerice drugeoptužuju za namjerno širenje HIV-a ili da se garantiraanonimnost službenim izvorima. Reakcije segmenatacivilnog društva na neprimjereno postupanje medijasu nedostatne. Dok mnoge nevladine organizacijeizražavaju spremnost ostvarenja javnog dijaloga uzaštiti ranjivih društvenih skupina, izostaje bilo kakavotvoreniji dijalog s javnošću u cilju destigmatizacijeosoba koje žive s HIV-om.3.13.9. Društvene veze i civilno društvoCivilno društvo je vrlo polarizirano u pogledu HIV/AIDS-a. Dok je većina institucija, medija i nevladinihorganizacija relativno liberalnih načela vezanihuz seksualnost, religiozne institucije predvođeneKatoličkom crkvom zagovaraju programe prevencijeHIV-a bazirane na seksualnoj apstinenciji, često šaljućiporuke o neefektivnosti kondoma u sprečavanjuširenja HIV-a. Dijalog i kompromis između sukobljenihstrana teško je postići. Kao rezultat ovog, u Hrvatskojne postoji jasna strategija suzbijanja širenja HIV-a upopulaciji mladih, te su svi pokušaji razvoja školskihedukacijskih programa rezultirali odgađanjemnjihova donošenja, budući da nisu dogovoreni nitisadržajni niti didaktički aspekti njihova provođenja.Prema rezultatima istraživanja koje je proveo UNDP(2006.), 92,5% ispitanika izrazilo je spremnost brinutiza člana vlastite obitelji oboljelog od HIV-a, no 58% biželjeli da činjenica da je član njihove obitelji obolio odHIV-a ostane tajna. Dakle ispitanici su iskazali spremnostza brigu o oboljelim članovima njihove obitelji,ali i skepsu u pogledu obznanjivanja HIV statusa svogčlana, što je vjerojatno posljedica spoznaje postojanjastigmatizacije oboljelih u društvu. Distribucija odgovorana pitanje da li biste kupovali voće od osobekoja je nosilac virusa HIV-a, kao i na pitanje bi li HIVpozitivnoj učiteljici trebalo dozvoliti da i dalje predajeu školi, otkriva zanimljive obrasce. Gotovo polovinaispitanika (48,5%) ne bi kupovala voće od osobe kojaživi s HIV-om, dok podaci dobiveni po pojedinimžupanijama variraju od 35,5% (Zagrebačka) do 66,6%(Šibensko-kninska). Sa tvrdnjom da bi HIV pozitivnojučiteljici trebalo dozvoliti da nastavi podučavati složilose 65% ispitanika, uz velike razlike po županijamakoje su se kretale od 80,8% (grad Zagreb) do 44,3%(Šibensko-kninska).Iako je teško samo na osnovu ovih podatakazaključivati o izvorima i složenim mehanizmimakoji dovode do stigmatizacije i izolacije oboljelih,nekoliko odgovora se preliminarno nameće. Stav daljude koji žive sa HIV-om treba izbjegavati može bitiposljedica straha od prenošenja infekcije, ali jednakotako i izražavati nevoljkost interakcije sa ljudima zakoje se smatra da su bili izloženi nekim od društvenostigmatiziranih ponašanja. Ukoliko se radi o strahuod zaraze, bilo bi za očekivati da se najveći brojispitanika odgovoriti pozitivno na one tvrdnje kojegovore o tijesnom svakodnevnom komuniciranjusa oboljelima, kao na primjer, njegovanje oboljeleosobe u domaćinstvu. Rezultati su upravo suprotnitom očekivanju, tako da bi najveći broj naših ispitanikaprihvatio njegovati člana obitelji, odobrio radučiteljici sa HIV-om, a najmanji broj bi kupovao voćeod prodavača sa HIV-om, što zapravo podrazumijevanajmanju relativnu količinu dnevnog kontakta. Zatoje vjerojatnije da stigmatizacija oboljelih proizlazi izosude rizičnih ponašanja, a samog straha od zaraze.Podatak da bi većina ispitanika tajila bolest svog članaobitelji, govori dalje u prilog ovoj tvrdnji.3.13.10. Ključni izazoviKljučni izazov predstavlja prihvaćanje populacijeosoba koje žive s HIV-om kao i široki spektar životnihsituacija na koje HIV jako utječe, a koje uključuju:sprečavanje prijenosa HIV-a tijekom trudnoće i poroda,odlazak djeteta u vrtić, saznanje adolescentada živi s HIV-om, školovanje i zapošljavanje, dugotrajnanjega u obitelji, teške nuspojave lijekova teprihvaćanje same bolesti. Intravenskim korisnicimadroga treba i dalje omogućavati pristup čistim iglamai špricama, dok muškarcima koji imaju spolne odnoses dugim muškarcima treba namijeniti drugačije programeod onih za mlade u srednjim školama. Trebase naglašavati ranjivost žena u pogledu HIV-a i isticatinegativne primjere diskriminacije.115